POMRAČENJE UMA

Slučaj Andreasa Lubitza, i ne samo njega …

piše: Dražen Radman
Andreas Lubitz je, prema službenim izvješćima, namjestio postavke autopilota na najnižu visinu i, gledajući prema planini ispred sebe, ponirao ravno dolje prema njoj. Navodi se kako je prije kobnog udara Lubitz dodatno ubrzao zrakoplov pa je pri eksploziji brzina dosegla i 700 km/h.

Nitko nije mogao preživijeti ovu tragediju. Djeca, starci, sportaši, operni pjevači, bankari, studenti, prodavači… Odlukom jednoga čovjeka, smrtno je stradalo još 149 života. 150 obitelji je ostalo bez svoga sina, kćeri, majke, oca, brata, sestre, rođaka, prijatelja… Uključujući i Andreasovu obitelj.

Najčešći komentari koje sam čuo prethodnih dana, mogu stati u ovih nekoliko pitanja: ”Kako je mogao? Ako se već htio ubiti, zašto se nije upucao pištoljem, objesio u šumi ili popio kakve tablete? Zašto je morao povući za sobom još 149 ljudi koji nisu imali nikakve veze s njim? Ako je bio nesretan, zašto je toliko drugih moralo platiti smrtnu cijenu?”

Kažu da je 28-godišnji Andreas povremeno patio od depresije i s vremena na vrijeme bio na terapijama. Kažu da je nedavno prekinuo vezu sa svojom djevojkom, koja je ujedno bila i trudna, nosila njegovo dijete… Navodno je imao i problema s vidom, što je moglo značiti da bi u doglednoj budućnosti mogao ostati bez omiljenog posla. Neki u ovim informacijama vide korijene Lubitzovog tragičnog čina.

Ipak, i mnogi drugi ljudi imaju sličnih ili čak težih problema pa, u najgorem slučaju, oduzmu ‘samo’ sebi život ili se iskale na nekoj osobi koju doživljavaju ‘krivom za sve’. Ali, ovoliko ljudi povući za sobom, kazniti ih zbog svoje vlastite nevolje… Zašto? O čemu se tu zapravo radi? Možemo li uopće pojmiti kakav se to košmar u Andreasovom umu događao? Teško.

Ono što mogu, barem zasad reći o tome, jest to da se Andreasu dogodilo – pomračenje uma. Kako to  opisati? Možda kao stanje u kojem je unutarnja bol toliko jaka da čovjek jednostavno ne vidi ništa drugo nego kako da nekim, bilo kakvim, postupkom ‘nadiđe’ tu bol ili je naprasno ukloni…

Možda se to pomračenje može opisati kao stanje u kojem se čovjek grozničavo želi osvetiti ‘cijelome svijetu’ i životu koji ga ‘nije mazio’, razumio ili udovoljavao njegovim potrebama? Pa ‘kad ne mogu ja biti sretan, neće ni drugi!’

Takvo stanje bi se moglo opisati i kao ‘unutarnja sabijenost’, kada se čovjek osjeća krajnje maleno i bezvrijedno, a htio bi se osjećati vrlo važno – i veliko. Pa makar to postigao i ‘spektakularnim’ načinom svoje (i tuđe) smrti. I, zbilja, Andreas je uspio u tome. Doista će velikim slovima biti upisan u povijest putničkog zrakoplovstva, ali kao veliki – antijunak. Kao poremećeni pilot, mahniti bolesnik koji je uzeo sebi za pravo lišiti života toliki broj ljudi.

No, kad se pomračenje događa, onda čovjek ne razmišlja hoće li određeni čin imati male ili velike posljedice; hoće li patiti dvoje ili dvije stotine ljudi, hoće li se raditi o njemu bližim ili daljnjim ljudima… Pomračenje je pomračenje.

Prema tome, Andreas u svom pomračenom stanju nije mislio ni na svoje roditelje i na to kako će se oni, vjerovatno, do kraja svoga života skrivati od ljudi, noseći u sebi očaj, užasnu bol i sram. Nije mislio ni na svoje buduće dijete koje će, ako jednom sazna što mu je tata učinio, imati doživotnu stigmu da je on sin pilota – luđaka koji se sa 149 putnika i članova posade namjerno zabio u planinu.

Andreas nije mislio i na realnu mogućnost da će njegov sin ili kćer, možda, u nekom trenutku života poželjeti oduzeti sebi život zbog ‘očeva bremena’, kojeg nije moglo dalje nositi. Ne, Lubitz nije mislio na sve to. Pomračenje je pomračenje. Kad nastupi, onda nije važno tko će i koliko će drugih p(l)atiti. Dakako, onda se ne misli niti na mjesto svoje vječne sudbine.

Zar se isto ili vrlo slično pomračenje ne događa i čovjeku koji, opterećen velikim dugovima, oduzme sebi život u stanu u kojem se nalazi njegova supruga i troje malodobne djece? Zar je u stanju pomračenog uma bio kadar misliti kakva će biti budućnost njegove voljene obitelji?

Zar isto ili vrlo slično pomračenje nije i kad čovjek više ne može izdržati nepravdu i nečije maltretiranje pa presudi i krivcu i sebi? Zar je u svom pomračenju bio kadar vidjeti svoju teško bolesnu majku i promisliti kako joj srce neće još dugo izdržati ako bi učinio to što misli da mora učiniti?

Zar slična pomračenja uma nisu bila i kad su deseci ‘naših’ zaslijepljenih pohlepnika (političara, tajkuna…), namjerno u propast odvodili dobrostojeće firme? Zar nisu bili zamračena uma? Jesu, bili su, ali ih to nipošto ne lišava odgovornosti.  Kao ni Andreasa. Jer su mogli znati da će neki ljudi, ostavši bez posla, oduzeti sebi život, kao i to da će se mnogi propiti, pasti u depresiju, postati nesposobni za normalan život itd.

Pomračenje je kad čovjek vidi, a ne vidi; kad misli, a ne misli… Pa učini svašta. Svi mi imamo trenutke pomračenja kad učinimo nešto što u sebi znamo da nije ispravno, ali nas je ipak nešto podmuklo povuklo da to učinimo. Stanje je to u kojem ne marimo niti mislimo na posljedice.

Pomračenje je pomračenje. Samo što netko od nas u takvim trenucima nekoga žestoko opsuje, netko drugoga udari, a netko digne ruku na sebe.  Netko, tako, sjedi za volanom svog auta pa se zaleti u drugo auto ili u nekog pješaka, a netko pak sjedi za volanom zrakoplova pa se zaleti u planinu. Kad pomrčina uhvati maha, najčešće bude kasno za povratak.

Na koncu, ima li preventivnog lijeka za pomračenje? Ima. Lijek je Svjetlo. Što više svjetla od Svjetla.

Dobro je na vrijeme za njim tragati i – pronaći ga. Mislim, prije nego uđemo u neku vrstu zrakoplova. Bilo kao putnici ili – kao piloti.

”Svjetlo istinito, koje rasvjetljuje svakoga čovjeka, dođe na ovaj svijet…” (Ivan 1:9)

9. travnja 2015.