NJEGOVO VELIČANSTVO NOVAC

Piše: Dražen Radman

Čitam ovih dana naslove: ”Opljačkano sjedište MUP-a: lopovi odnijeli 28 000 eura i 2 kg zlata”, ”Panama Papers: Otkriveno kako svjetski bogataši skrivaju novac”, ”Direktor velike tvrtke obnavlja svoju vilu, a radnicima duguje i po 13 plaća”, ”Lažirali nesreće i na osiguranju krali milijune”, ”lažnim ovrhama dvije tvrtke opljačkane za 50 milijuna kuna”, ”Rekli da će joj uručiti paket pa joj iz stana ukrali 25 000 kuna”…

Pohlepa, korupcija, krađa, interes, prijevara… Novac, novac, novac! Njegovo Veličanstvo Novac! Kad razmislimo malo bolje, gle, većina manjih ili većih zala i zločina događaju se zbog novca. Mnoštvo, ne samo ‘elitni kradljivci’, prihvatilo je slogan: ”Što god više – dok god dišem!”. A kako ovaj tekst, najvjerovatnije, neće dospjeti u ruke ‘velikih igrača’, onda za običan puk iz svog pera dižem odu spomenutom Veličanstvu.

Njime možeš…

Njime možeš kupiti hranu, piće, kućne potrepštine, knjige, papuče, cipele, košulje, CD, DVD player i recorder, TV full HD, iPod, iPad, iPhone, parfem. Njime možeš platiti račune, na kredit kupiti auto, motor, čak i brod.

Njime možeš platiti popravak kvara na perilici ili štednjaku. Možeš kupiti igračku ili bombonijeru nekom za rođendan, ulaznicu za kino ili kazalište. Možeš platiti tečaj engleskog ili španjolskog jezika, saunu, kupku i teretanu (”u zdravom tijelu zdrav duh”).

Njime možeš kupiti novi namještaj, novo krzno, peć za grijanje, poći na kraći ili duži izlet – ljetovanje ili skijanje. Ako ga imaš, možeš platiti javnog bilježnika, kao i dobrog odvjetnika da se neka tvoja pravda može ostvariti, a netko bi rek’o i ”utjerati”. Da, s njim možeš naručiti nekog čovjeka da bi drugome na ”pristojan način” utjerao nepristojan dug.

Svašta njime možeš kupiti. Možeš kupiti sitnu ili krupnu uslugu, nekog igrača ili utakmicu, ispit na fakultetu ili radno mjesto, bolji položaj ili bolje školovanje za svoju djecu. Ponekad, za razliku od drugih, možeš kupiti prijeko potrebnu operaciju za svog bolesnog oca koji će tako prije doći na red jer bi inače umro.

Njime možeš kupiti i nekog novinara da napiše par lijepih riječi o tebi ili par ružnih riječi o nekom drugom. Možeš njime sebi priuštiti razne igre i užitke, kockanje i klađenje, kavijare i tartufe, kao i putovanje na Maldive ili čak na Mjesec. On je velikom mnoštvu ljudi mjerilo i zakon. On je onaj komu se ljudi klanjaju pokorno do poda. On mnoštvu nije sluga, već gospodar. On je uzvišen –

ime mu je – Njegovo Veličanstvo Novac!

Nuspojave

Zbog njega se svađaš i frustriraš, i to, gle, imaš li ga ili nemaš. Kad ”osvane”, zbog njega se s ljudima zbližavaš, a kad nestane, tad se udaljuješ. Za njim često hlepiš i ako ga nekako uspiješ steći – još više zbog njega strepiš. Možda si i među onima koji od njega nemaš ništa drugo osim straha da ti ga netko ne ukrade.

Zbog njega si rijetko darežljiv, a češće zavidan, ponosan i sebičan. Zbog njega si omiljen i voljen ili, pak, odbačen ako, kakvim (ne)sretnim slučajem, nestane. Zbog njega si kadar žrtvovati svoje vrijeme, svoje živce i svoju snagu. Da ga stekneš više, zbog njega ćeš prodati i odnose najbliže, prijateljstva i vrla kumstva. Dakle, za nj ćeš prodati svoj obraz, svoje dostojanstvo i, dakako, svoju dušu. Pritom se ta prodaja događa toliko tiho i neprimjetno da nisi ni svjestan kako si učinio doista nešto pogubno. Naime, kroz godine stekneš solidno otupjelu savjest pa se klanjanje spomenutom ”veličanstvu” slijepo podrazumijeva. Uz to, uzmičeš ili bježiš od ljudi koji ne dišu kao ti, tj. od ljudi koji govore i žive neke druge vrijednosti u tom istom svijetu u kojem i ti živiš.

Stoga, s vremenom, ljude počinješ smatrati manje ili više vrijednim, već prema tomu kakvo i koliko ”zaleđe” imaju. Ili kakvu bi ti korist mogli donijeti. Misliš da je to prirodno i normalno. Misliš, kad je u pitanju novac, da su svi ljudi iste vjere, a da je razlika jedino u tome što neki imaju malo više sreće.

Daleko je od tebe spoznaja da je novac jedno od sredstava za življenje, ali ne i cilj, smisao ili svetinja.

Pretvaraš se, tako, u kruta i ohladnjela čovjeka koji je postao sličan kakvoj karikaturi na kojoj su nekom čovjeku curile sline pred obiljem dragulja.

Njime ne možeš…

Toliko sam toga rekao što sve novcem možeš, a gotovo ništa o tome što sve novcem ne možeš. Njime, eto, ne možeš kupiti ni poštenje, ni čast, ni istinu, ni iskren smijeh i veselje. To su za tebe strani pojmovi.

Njime ne možeš kupiti toplinu doma i obitelji jer takav uređaj još nije izumljen. U tom smislu, za sada možeš kupiti samo najmoderniji klima-uređaj ili običnu grijalicu. Ne, ne možeš kupiti ženinu iskrenu ljubav, njen topli pogled, njeno povjerenje, kao ni rame na koje se možeš osloniti kad pristignu teški i zli dani. Možeš joj, dakako, kupiti neki prsten ili čak buket cvijeća, ali dobro znaš da je takvo što prilično kratkog vijeka.

Isto tako, ne možeš kupiti ni opuštenu igru sa sinom i(li) kćeri (unucima). Ne možeš ih staviti na svoja koljena, gledati ih u njihove male oči, škakljati ih i pričati im priče o pobjedama istine, dobrote, ljubavi, poštenja, darežljivosti i skromnosti. Ti to ne radiš, ne zato što to ne bi mogao ili znao, već jednostavno zato što nisi u sebi umiren za takvo što. Tebe u mislima opterećuju ili progone stvari koje imaju mnogo veću kovanu ili papirnatu težinu.

Da, tako je, djecu svakako voliš. Moguće i više od sveg drugog. Nitko ne može dokazati suprotno. Kupiš im omiljenu čokoladu, lutku ili igricu za kompjutor i ona budu sretna, vole svoga tatu, mamu, baku ili djeda – ”najviše na svijetu”. Dakle, ti i njih od malih nogu učiš kako se kupuju ljudi, njihova pažnja, osjećaji i ljubav. Gle, već sada ih ”hraniš” da budu vrlo slični tebi.

A kad te ta ista tvoja djeca, danas ili sutra, budu gledala kao neki objekt od kojega će (uskoro) što više naslijediti, bit ćeš vrlo začuđen, čak i povrijeđen. No, danas o tome ne razbijaš svoju glavu. Ne zamaraš se onim što će biti sutra jer ionako najviše brineš o vlastitoj koži – kako će joj danas biti. Ne znaš da ono sutra uvijek na vrata pokuca puno brže nego se itko nada, donoseći pred nesmotrene ljude nenadane nevolje i tegobe, od kojih se ljudi poput tebe ježe pokušavajući pobjeći od njih, ali bezuspješno.

Sve ti je teže držati se kao da je sve u redu, posebno kad pristigne i poneka ”zalutala” nepravda na tvoj račun. E, kad bi mogao kupiti tablete protiv  takvih ”nepravednih” tegoba, zasigurno bi dao polovinu svog imanja. Sutra ćeš, možda, nuditi i cijelo imanje samo da se možeš vratiti i da možeš otkupiti nešto drugo – svoju izgubljenu dušu.

Eto, ispada da ti ne možeš kupiti niti svoje zdravlje. Ni u Švicarskoj liječnici nisu svemogući. A znaš li zašto se toliko bojiš bolesti? Zato što ne bi vladao situacijom. Eto zašto. Zato što je ne bi mogao potkupiti iako bi najradije pokušao. Osim što ne bi vladao situacijom, ne bi vladao ni konačnim ishodom koji bi mogao biti prilično nepovoljan za tebe.

Ako imaš hrabrosti…

Za tebe je velika novost da je čovjek malen, krhak i prolazan; da zaista sa sobom pred Boga ne će ponijeti ni stan ni vilu, ni auto ni zemlju, ni bogati bankovni račun, a niti lipe u čarapi. Jedino što će

ponijeti, jest gola istina o sebi, o onom što je srce skupljalo od neprolazna blaga. A što je tvoje srce učinilo s tim neprolaznim blagom? Bešćutno ga bacilo na smetlište kao najgori otpad?  I što onda, čovječe, ako je tako? Gdje ćeš onda završiti? Hoće li jednom, možda sasvim skoro, biti kasno da izabereš ono bolje mjesto svog vječnog boravka?

Ti razumiješ da je Njegovo Veličanstvo Novac svetinja i blago tvoga srca i da si, zapravo, jako siromašan čovjek.

Ti veoma dobro znaš da trajne, istinske vrijednosti i ljepotu ne možeš ničim kupiti jer se novcem otvaraju sva vrata, ali ne i ona od srca. No, postoji dobra vijest i za tebe tako ukradenog.

Ti bi, naime, mogao barem htjeti biti drukčiji i bogatiji na bolji, uzvišeniji način. Pitanje je samo imaš li hrabrosti stati pred ogledalo svoje prigušene savjesti i reći: ”Da, ja sam jedan bijedan i sebičan čovjek kojemu je najviše stalo do samoga sebe i da što više stekne. Ja sam čovjek kojemu nije stalo ni do ljudi, ni do časti i poštenja. Ja sam, zapravo, gol, bos, siromašan i nesretan čovjek. I sam sam za to kriv. Ali, da, htio bih živjeti s trajnim blagom kojega u blizini slutim. Bože moj, trebam tvoj mir, tvoju toplinu i čistu savjest. ”

Vidiš, ti bi to u svojoj nutrini zaista htio jer je upravo to tvoja najdublja potreba na koju se dosad nisi obazirao. No, sam ne možeš učiniti taj zahvat, ali znaj da ono što je tebi nemoguće, Bogu nije. Ako mu sve kažeš, vjeruj, On izgubljeno vraća. Daje blago koje ostaje i kad sve prođe.