Stipo Lučić
Još ponosna i gorda ratnička je bit,
iz ranjene duše otima se krik.
O nado, o ljubavi, o mila,
radosna čežnjo, ratničkih dana.
Zar jedinu moju Hrvati sad biju?
Udaraju naši, podrumski junaci,
pucaju u leđa ratniku heroju.
Suze su ponekad jedino oružje,
ratnika u miru ranjavaju riječi,
jer podmuklo tuku njegovu voljenu
nejaku i nježnu, krvlju zalivenu,
domovinu milu, ko miševi grizu,
ruše je i kradu, prelijepu našu.
Svaka riječ zaboli izmorenu dušu,
svaki atak na nju odbit je nemoćan,
samo jauk srca ote se iz duše.
Suza gorka kliznu niz zgrčeno lice,
pobjednički ratnik pred porazom stoji.
Nemoćan je ustat, prevelikoj boli.
Pogled u daljinu, orošene oči,
Traže, zovu,
ratište i borbu.
Predivno!
Zahvaljujem.