piše: Sonja Breljak
Berlin/ Proljeće je u tragovima. Pomalo olistavaju grane, otvaraju se i pupovi cvijeća. Sve postaje življe, toplije.
Na našem Glasu je tako živo baš svaki dan, i kad je zima i kad je ljeto. Brojni suradnici, pa i čitatelji i komentatori iz raznih gradova, država i kontinenata, doprinose ovoj živosti, daju šarolikost i toplinu. Smjena gradova, dopisnika, tema, formi pisanja, toj živosti daje potreban ton i kontinuitet.
Ali, vjerujte, ona živost koja se primjeti na naslovnici, višestruko je veća, šira i toplija, iza “pozornice”.
Točnije, komunikacija uredništva sa suradnicima, članovima redakcije, vrlo je živa i raznolika, vrlo intenzivna. Nije to samo: tekst primili, uredili i objavili. Svakako da nije.
Od upoznavanja s budućim suradnikom, procjene mogućnosti, uklapanja stilom i temom u sadržaj i smjer portala, nastaje suradnja koja s brojnima ima svakodnevnu komunikaciju, s nekima vrlo intenzivnu, prijateljsku. Neke od suradnika poznajem od prije, neke od njih upoznala sam prošlih ljeta a pojedine (točnije većinu) do sada nisam osobno susrela. Svejedno, nije to omelo naš duhovni susret.
Istina, komunikacija je bila i intenzivnija dok je u njoj sudjelovao i pokojni kolega, suradnik i urednik Emil Cipar. Žalim da za njegova života nismo upriličili veliki susret članova redakacije, točnije svih, ili barem većine ili velikog dijela suradnika, Bit će valjda, praćeni i Emilovim duhom, prilike i za to u budućnosti.
Uživam u komunikaciji sa suradnicima, toploj i duhovitoj, intelektualnoj, povjerljivoj ili vrckavoj, sa Sandrom, Marijom, Slavkom, Nelom, Ivonom, Stipom, sa Draženom, Ivekom, u razgovorima s našim pjesnicima, pa suradnicima koji pišu na narječjima, s onima na drugim kontinentima, uživam kad imamo novu suradnju, nove teme, kad razgovaramo o nečemu o čemu se vječito šuti, kad pričamo o iseljenicima, povratnicima, o domovini, o životu drugdje, kad izvlačimo važne, duge, vječite pouke i poruke.
Od Emila sam učila uređivanju tekstova, obliku, proredima, naslovima. Bio je dobar učitelj, duhovit u komunikaciji, i konzekventan kao urednik. Tim putem i načinom nastavih.
Često znam reći kako je urednica stroga.- Pa, šta joj ja mogu, zna odbiti i moje tekstove, vratiti mi na doradu, kažem. Pripremi često i škarice za kraćenje teksta jer ju negdje tamo na studiju novinarstva u predratnom Sarajevu poučiše onoj novinarsko-uredničkoj maksimi: nek riječima bude tijesno a mislima široko. Pa često to napominje i suradnicima, pa i komentatorima. Kratite, kratite! A čujte, ni prostor kojim raspolažemo, naš zajednički dom, nije beskrajan. I košta, brate!
Eh, znaju naši suradnici izvrsno i parirati strogoj urednici, pa evo primjerice kako napomene o uzimanju u ruke (uredničkih) škarica i mogućem kraćenju teksta komentira naš suradnik u rubrici Panonski periskop, Stipa Poljaković.
I za kraj jedna anegdota za moju krojačicu.
Priča kaže da je jedan škrtac želio svojima doma javiti da dolazi pa umjesto da napiše:
„Danas polazim sutra dolazim. Vasa Kostić.”
Poslao telegram sljedećeg sadržaja:
“Danas po sutra do. Va Ko.”
(sve sam ovo skratio da bi manje p(l)atio).
Dobar odgovor Stipa!
Velim ja da je druženje sa suradnicima Glasa pravi užitak.
Pozdravlja Vas Vaša urednica.
Ili po novom, skraćenom: Po Va Va ur!
E, sad zašto je šefica stroga,dobro je pitanje a novinarstvo joj je i zvanje i struka. A nisu ni svi učesnici novinari ni književnici.Niti je to moguće naučiti daljinski..Radi čega novinari iz mojih iskustva sudjelovanjam,preko dva deset ljeća u različitim frmama u Večernjem listu. Često i sami dobrovoljno posežu za vlastitim škaricama,pogotovo ne škrtare,kod osoba za koje se zna,da su već aktivne u raznim udrugama, društvima slično i na raznim portalima. Podsjetimo se vremena,kako smo se zajednički izborili na HGB za više komentara,osobe,pod jednim autorskim tekstom. Idem i sam od toga,da je svakom autoru želja,da se pod njegovim tekstovima više… Read more »
Izvrsno, duhovito…Slažem se. Mudrost je s malo riječi puno reći. I zato svi škarice u ruke i na posao!
LI Po tj. lijepi pozdrav!