Stipo Lučić
Bole li boli tebe jedina,
uzdasi jedino tebi znani,
strepnjama tvoje srce je puno,
dal’ tame k tebi se jedina valjaju?
A boli me. Ti znaš koliko,
srce pod teretom kleca, zastajkuje,
sumorne magle dušom razliježu,
zar zima u nama je? Već snježi.
Spušta se noć neizvjesna, teška,
snovi košmarni bdiju, vrebaju,
pitanja zloslutna lelujaju tamom.
Zašto osmjehu, tmine me stižu zorama?
Grizu me tame, neumitno izjedaju,
iscrpljuju sumnje tvoje neprolazne,
tmurne se slutnje valovima nižu.
Bojim se. Mračno je, hladno.