S razrednog putovanja u Svijet bajki Ivane Brlić Mažuranić/ I. dio
tekst i foto: Marija Kukić
Kutjevo-Slavonski Brod/ S radosnim iščekivanjem i velikim nestrpljenjem jedva smo dočekali bus koji nas je trebao odvesti u Slavonski Brod, grad koji je udaljen oko 40 km od moga gradića, grad koji ovih dana diše plućima Ivane Brlić Mažuranić. Putovanje nas je vodilo u čarobni svijet bajki.
Autobus na kat stao je ispred škole u točno dogovoreno vrijeme. Gužva, graja. Svi žele na kat iako sam im uporno ponavljala da je bolje, ljepše, komfornije u donjem dijelu. Putem smo pokupili još nekoliko učenika drugih razreda iz područnih škola i ugodnom vožnjom preko Dilj-gore krenuli u Slavonki Brod.
Grad je bio prepun djece. Na svakom koraku skupine učenika pod budnim okom njihovih učiteljica/učitelja. Samo da se netko ne izgubi u gužvi!
Laganim koracima krenuli smo prema brodskoj tvrđavi. No, nije danas jednostavno u nju ući! Danas nam trebaju propusnice koje na ulazu ispisuje i daje kostimirani tvrđavski pisar. Ne, ne možemo ući u tvrđavu bez propusnice!
Okoliš oko tvrđave je uređen, čist, pun zelenila i cvijeća. Ulazimo unutar tog baroknog zdanja sagrađenog u 18. stoljeću na lijevoj obali Save.
Danas je to spomenik nulte kategorije i najveća je građevina takve vrste u Hrvatskoj, a među najvećima u Europi. U prošlosti je predstavljala obrambeni sustav na granici prema Turskom Carstvu.
Dočekali su nas kostimirani stražari, zanatlije, konjanik carske vojske, ‘carica’ Marija Terezija, težak koji kosi carsku livadu za hranu carskim konjima i stoci…
I učenici su se isprobali u košenju trave, a najbolji ‘ kosac’ dobio je i simboličnu nagradu.
Ušli smo u nekoliko zanatskih radionica. U ljekarni nas je dočekao kostimirani ljekarnik, u kovačnici nam je kovač pokazao kako se pravi konjska potkova… U prostoriji za mučenje nalazile su se lutke u prirodnoj veličini i sprave za mučenje. U ovu prostoriju nisu svi imali dovoljno hrabrosti ući. I bolje je tako!
Pri povratku smo sreli ‘caricu’ Mariju Tereziju, a uz nju je na konju sjedio jahač u odori iz toga razdoblja.
Vrijeme je brzo projurilo. Već pomalo ogladnjeli, ali i umorni od dugotrajnog hoda i sunca koje je toga dana poprilično pržilo, pojurili smo do autobusa i krenuli do restorana u kojemu nas je čekao fini i ukusni ručak. Mnoga djeca tada su po prvi puta imali prigodu ručati u restoranu i doživjeti da ih poslužuje pravi konobar.
Slijedio je nastavak putovanja kroz čudesni i bajkoviti svijet Ivane Brlić Mažuranić. Taj, drugi dio puta započeo je u samom središtu grada na trgu i uz obalu Save …
Čini mi se kao vrlo poučna i zanimljiva ekskurzija. Učenici mogu doživjeti prošlost i uživati u okruženju, a ne moraju ići u kino kada su na ekskurziji.
Lijep je ovo primjer kako djeci u početku
školovanja pokazati što više od nacionalne
kulturne baštine. Neka u njima raste spoznaja
o kulturnom i povjesnom naslijeđu, da jednom
kad odrastu, znaju tko su i odakle su………