Hrvati u Srbiji postaju zajednica staraca
piše: Ivan Tumbas
Subotica/ Ako je suditi prema statistici, hrvatski živalj u Srbiji će uskoro postati zajednicom staraca i sredovječnih ljudi, jer će se svi obrazovaniji i mlađi od 40 godina iseliti u potrazi za poslom i boljim standardom.
Ovakvu je društvenu klimu, uz sve težu gospodarsku situaciju, potaknula i komunikacijska strategija lošeg političkog, kulturnog, znastvenog angažiranja hrvatskih institucija koja ne vodi dovoljno brigu o mladeži.
Mladež komunicira putem društvenih mreža pa se svako javno pismo nezadovoljnih, često i anonimnih građana pretvara u udarnu vijest internetskih portala koji zbunjuju običnog mladog čovjeka. Uz sve to, Hrvati su skloni takozvanom Facebook aktivizmu pa anonimne stranice okupljaju mlade nezadovoljnike.
No, dok nezadovoljni Hrvati poručuju mlađima da „odu što prije“, sprovodi se, sad se već se ne može reći, tiha asimilacije nego, sistematski pritisak na Hrvate, što potvrđuju događaji u Beogradu, Novom Sadu i drugim većim centrima.
Svakodnevica mladih u Srbiji, pored naravno odlaska u školu, uglavnom se svodi na druženje s prijateljima, gledanje televizije, korištenje interneta i mobilnih telefona. Malo vremena ostaje za čitanje knjiga, odlazak u kino, kazalište ili za kreativne aktivnosti. Mladi su, kako kažu, zadovoljni načinom na koji provode svoje slobodno vrijeme i svoje navike ne bi mijenjali.
Obimno istraživanje Instituta za psihologiju, kojim je obuhvaćeno više od četiri i pol tisuće srednjoškolaca iz različitih sredina, pokazalo je da su mladi većinom pasivni i da radije prihvataju ono što im se nudi, umjesto da sami nešto pokrenu i predlože. Ne učestvuju dovoljno u svom okruženju, ne bave se recimo volonterskim radom, nisu uključeni u neke organizacije, ne bave se aktivnostima, nemaju hobi, samim tim ne vide smisao života u ovakvim sredinama te nas napuštaju ili se pak sa studija ne vraćaju u svoje sredine.
Mladi koji studiraju u Zagrebu ili nekim drugim gradovima treba da imaju obvezu da se vrate u svoja mjesta i pomognu stručnošću svojoj zajednici, međutim većina onih koji bi se i vratili ne vide sebe u ovakvoj sredini gdje se prema Hrvatima ophode kao prema građanima drugog reda.
Proteklih godina pojedinci koji ne pripadaju vodećoj eliti, častohlepivoj skupini, ukazivali au na potrebu uvođenja hrvatskog programa u predškolske ustanove. Ista elita je kočila formiranje hrvatskih odjela u vrtićima ili su to vješto zaobilazili.
Svake godine se broj prvaša smanjuje a sama zajednica gubi, te nitko ne vidi odgovornu osobu za javašluk. Dok državne institucije s velikim argumentima ističu da je omogućeno pravo na školovanje na hrvatskom jeziku, udžbenici ni do danas nisu regulirani iako je potpisan međudržavni sporazum. To roditelje sputava da upisuju svoju djecu na hrvatski nastavni program.
Naša zajednica će morati školski program napravit i objediniti sa zategnutim odnosima „hrvatske i bunjevačke“ opcije u Subotičkom okrugu koje smo sami zapertrali. Boljitak će se pokazati kada svi oni koji su svoje dijete upisali da uči na svom materinskom jeziku budu u mogućnosti da ponosno ističu svoju pripadnost hrvatskom rodu.
Djeca koja pohađaju nastavu na hrvatskom materinjem jeziku, i pod sadašnjim uvjetima, su najbolji učenici u okruženju, što se moglo vidjeti i pri svečanoj dodjeli pohvalnica u prepunoj Velikoj vijećnici subotičke Gradske kuće.
Cilj je zacrtan. Hrvati moraju, i trebaju, vratiti svoju nacionalnu svijest, kaja je zlorabljena godinama. Vrijedno pohvale je kako djeca koja pohađaju naobrazbu na hrvatskom materinjem jeziku u nižim razredima postižu odlične prosjeke iako uče iz bilježnica, dok dobro plaćene osobe u HNV- Hrvatskom nacionalnom vijeću, obećaju već punih dvanaest godina, udžbenike na hrvatskom. A za neostvaren rezultat nitko ne odgovara, nego svoje neuspjehe argumentira stezanjem ramena, državnom vlašću koja ne daje sredstva, a poznato je da se novac namijenjen obrazovanju nemilo trošio u privatne svrhe pojedinaca.
Politička stranka Hrvata u Srbiji, DSHV, u svojoj organizaciji ima mladež koja djeluje u mizernom obliku, u stezi čelništva stranke koje vodi politiku za povijest! Ali ne napretka mladog čovjeka. Mladež se postavlja u skupštinska tijela gdje ne mogu doći do izražaja zbog toga što to ne dopušta koalicijski sporazum.
Jedan od primjera se odigrao u Subotici gdje čelništvo DSHV a i koalicijski partner DS, u gradu u kojem su imali apsolutnu većinu, nisu htjeli obezbijediti neko od atraktivnih radnih mjesta predsjedniku mladeži DSHV a kojeg su držali u stezi obećanja. Pojavili su se moćnici SPS a, bivše Miloševićeve bastilje, zaposlili su ga na atraktivno radnom mjesto, uz obvezu, naravno, pristupa njihovoj političkoj opciji. Ovo je očiti primjer slabljenja položaja hrvatskog korpusa na ovome području.
Ovakvih primjera ima, nažalost, mnogo. Tako sami sebe zakopavamo.
No, činjenica je da ipak netko iz naše zajednice profitira ili puni svoj proračun makar podržavajući izmišljenu bunjevačku nacionalnu manjinu koju je isti taj SPS priznao, bez obzira na to što su Bunjevci jedina nacionalna manjina bez matične domovine.
Ovako hrvatska zajednice nestaje.