piše: Ivan Tumbas
Subotica/ Lustracija, što je to? „Čišćenje od grijeha u starih Rimljana, ispitivanje savjesti“.
Izgleda li, ili je to samo pricip, da je u Srbiji počelo ispitivanje savjesti, lustracija, bolje reći više prozivanje, nego li kajanje onih pojedinaca koji su gotovo čitav svoj vijek proveli u odjeći zaslužnika, na vrhuncima društvene moći, a zapravo grješnici, zločinci, točnije brato-ubojice?
Je li se lavina doista počela nazirati u isčekivanju da se pokrene ili je to tek lasta koja ne čini proljeće, pokazat će vrijeme.
Dogodi li se to ipak, mislim da pri tome nije potrebno istjerivati ‘mak na konac’! Dovoljno jest da se njihova zlodjelnost javno obznani, da dobiju atribute i epitete koje zaslužuju, oni koji im pristaju, jednako „an fas i an“ profil. Da im se dodijele nove etikete, kojima ti pojedinci nisu bili etiketirani punih desetljeća.
Oni su, zapravo, stisnutom i uzdignutom pesnicom svoja zlodjela pretvorili u svoje zasluge, a zahvaljujući moći za one kojom su raspolagali nametnuli se zastrašenoj većini. Narod ugnjetavali, prisiljavali na pokornost i poslusnost, zadirali duboko u privatnost pojedinaca.
Tako su brojna njuškala za proteklo vrijeme svoju njušku gurali čak u pojedinstvene slučajeve, osluškivali i cinkarili ciljane osobe za fićok napojnice a neki bolje pozicionirani stiskanjem lakta da se osoba osjeća da je pod pridsmotrom, il darovanjem u dobro plaćenim političkim miljenja koji po zadaći glume posvađanost sa naredbodavci s kojim grcaju.
Oni su kao đaci bili nikakvi, kasnije na poslu lijenčine i pričala. Ipak, snašli su se, te su njuškajući, prisluškujući, provirujući, dakle “časnim” načinima – stjecali obilna sredstva za lagodan život.
Neka se barem znaju njihova imena kako bismo im pri svakome susretu mogli zaviriti u lice i sa smiješkom, šapatom ili tek govorom očiju uputili spoznaju, da se netko pita da li još činite ista djela ili ste se okrenuli novim starim vrijednostima koje se nikada nezaboravljaju kao hod čovjeku.
Nastavljate i nadalje zaradjivati za život njuškajući, prisluškujući i provirujući, kopajući i prekapajući po privatnosti vaših sugradjana?
Lustracija u Srbiji nije nikada provedena, iako je Zakon donešen. Najveća prepreka da se Zakon o lustraciji donese odmah nakon petooktobarskih promjena 2000-te godine ali i da se provede nakon što je izglasan 2003. godine, po mišljenju Zorana Živkovića, je premijer koji je vrlo kratko vodio zemlju nakon Đinđićeva ubojstva, a potom lider Demokratske stranke Srbije Vojislav Koštunica.
Zakon je donijet u godini Đinđićeva ubojstva, a već ožujka iduće godine, kada je Koštunica postao premijer, ponašao se kao da taj zakon ne postoji.
Ovo će sada ličiti na priču da je Koštunica kriv za sve. On nije kriv za sve, kao što ni Milošević nije bio kriv za sve u devedesetim, ali je on kriv za najviše stvari. Koštunica je dominantno doprinio da se bilo kakva ideja, o bilo kakvom obračunu s prošlošću i nametanje istine, odnosno da se provede lustracija, opstruiše u vrijeme kada je imalo smisla to uraditi. Iako je Zakon o lustraciji donesen, nikada nije bila izabrana lustraciona komisija.
Za provođenje ovog zakona postojala su dva ograničavajuća faktora. Prvi su male stranke u novoj vlasti, koje su, uz izuzetak najomraženijih, usisale dosta bivših komunističkih dužnosnika. Drugi razlog, koji je onemogućavao provođenje lustracije u Srbiji je postojanje dosta velikog konsenzus o potpori Miloševiću i bilo je vrlo zanimljivo kako ćete lustrirati ljude koji su provodili politiku koja je dosta dugo uživala podršku građana.
To je nešto što se, iz nepoznatih razloga, stalno previđa. Svi se prave da tadašnja politika nije imala konsenzualnu potporu. To se čak vidi i danas. Osnovne ideje te politike su: čitajte knjige Dobrice Ćosića, gledajte odnos Srbije prema ratu u BiH, prema događajima na Kosovu, konačno čak i prema Hrvatskoj neovisnosti. Imate dojam da su te osnovne ideje još i danas manje-više prihvaćene od većine građana.
Srbija nije imala uvjeta za lustraciju jer je najveći broj građana Srbije bio saučesnik te politike. To ne znači da je većina građana podržavala pljačku i slične stvari, ali onaj koji podržava politiku na čelu treba živjeti i sa lošim posljedicama te politike.
Lustraciju nije sprovela u djelo niti Hrvatska, zašto i koji su razlozi pokazaće vrijeme.
Premda, misterija promjene Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije u javnosti pojednostavljeno nazivan i “slučaj Perković” koji još nije raspetljan, niti se u masi nagađanja pojavio čvrst i uvjerljiv razlog zašto je Vlada Republike Hrvatske iznenada, u zadnji čas, odlučila promijeniti odredbe već usuglašene s EU-om, u medijima je ova tema često povezivana s pričom o lustraciji.
Ako je netko propustio dosadašnje epizode, ukratko, nakon što su njemačka tijela kaznenog progona obnovila tjeralicu protiv Josipa Perkovića, utjecajnog obavještajca u bivšoj Jugoslaviji i Hrvatskoj, zbog njegove navodne povezanosti s ubojstvom Stjepana Đurekovića, političkog emigranta, u srpnju 1983. godine u Wolfratshausenu, Hrvatska je izmijenila spomenuti zakon propisujući da se europski uhidbeni nalog smije odnositi samo na kaznena djela počinjena nakon 7. kolovoza 2002. godine.
Slijedimo li ovaj opis, Perković danas nije pogodan za lustraciju, jer je u mirovini, dakle, isključen je “iz javnih službi” po sili godina. Uz to, kao da se zaboravlja da je u devedesetima u Hrvatskoj provedena djelomična lustracija i to, kao i što šta drugo, na katastrofalan način.
Umjesto da zahvati tužitelje, suce, te tajne i javne policajce koji su snagom paragrafa ili, pak, mišića zatirali prava i slobode, ona se metodama prelamala preko kostiju ljudi koji nisu imali adekvatnu političku zaštitu, a bili su iz nekog razloga, mrski snagama novoga režima. Taj oblik nakazne lustracije pomeo je iz tužiteljstava, policije, sudova, medija one koji nisu iskazivali bezrezervnu simpatiju prema tek ustoličenoj demokraturi, ali najčešće ne i batinaše iz bivšeg sustava.
Lustracija neće biti sprovedena do vremena prisne suradnje s Europskom unijom ili pak dok netko zatraži otvaranje pandorine kutije po pitanju lustracije.