Napisao: Ivek Milčec
Visoko gore, podno ruševina Medvedgrada, stislo se između dva visoka brijega malo selce Dolčići. Stare drvene kućice, “šopom”pokrite, odoljele su prohujalim vremenima …tko zna kako dugo stoje tu i koliko im je godina. Tih nekoliko tipičnih seljačkih kuća tvore selce kojega nema ni na jednoj zemljopisnoj karti, osim možda na “specijalkama”.
Koliko je to selce staro, tko su mu bili prvi stanovnici …nije se pouzdano znalo. Priča se da su ga naselili seljaci iz starozagrebačke okolice koji su pobjegli pred najezdom Tatara. Netko će se zapitati tko su sadašnji stanovnici tog malog gorskog mjesta, udaljenog svega deset kilometara od hrvatskog glavnog grada, a istovremeno tako daleko da ga se tek s vremena na vrijeme sjeti pokoji općinski službenik.
Ima stanovnika, no to su sve sami stari ljudi od sedamdeset godina pa naviše. Nije uvijek bilo tako, bilo je i tu mnogo djece kao i u drugim hrvatskim selima, ali specifični položaj i zabačenost sela otjerali su mladost, najprije u Zagreb a zatim u bijeli svijet. Oni koji su ostali, tu su starili i umirali.U sredini selca stoji mala kapelica sv. Marije, iza nje groblje. Do kapelice je trgovina mješovito robom koja je otvorena svega nekoliko puta u mjesecu, jer je duga recesijska ruka stigla i podno Medvedgrada.
Stari Štefina, koji živi na rubu selca, živahan je i okretan seljak. Otkako mu je prije pet godina umrla žena, živi sam kak i većina njegovih suseljana. Čuvar malog imanja bio je njegov vjeran pas, punokrvni vučjak “Mika”. Te jeseni je prvi snijeg pao vrlo rano, prije Svih svetih, i nagovijestio dugu i oštru zimu.
Starac se nije plašio hladnoće; za lijepih jesenjskih dana nasjekao je dosta drva i donio ih u kuću.Kao što spomenuh, nije se plašio hladnoće nego samoće. U dugim zimskim večerima, sjedeći pored tople peći u naslonjaču za njihanje, imao je dosta vremena za obnavljanje uspomena.
Imao je jednog sina koji je,kao i mnogi drugi, otišao u svijet “trbuhom za kruhom”. Njegovo višegodišnje nejavljanje, otjeralo je prije vremena u grob vjernu ženu, a njegovu majku.
-Kaj smo mu skrivili,da nas je zaboravil? …pital se Štefina brišući suzne oči. Zna starac da njegov sin ima djecu i teško mu je pri srcu kad pomisli da možda nikad neće vidjeti svoje unučiće. Suze mu tekle niz lice, osušeno od planinskoga vjetra, kad vidi kako pred Božić sinovi i kćeri njegovih suseljana posjećuju roditelje, kako dječica, kao ptičići veselo cvrkuću i stišću se uz dedeka ili bakicu.
Zna stari Štefina da je njegov Jurek oženil strankinju, Njemicu, da djeca ne znaju pripovedati kajkavski. On bi prešel prek svega jer djeca su svugdje ista …i crna i bijela, govor tijela im je isti, na svim stranama svijeta.
Bil je Badnjak i starac je ustao vrlo rano da bi na vrijeme posavršio sve poslove kako bi u prvi sumrak, po prastarom običaju, unio u svoju skromnu kućicu: svijeću, kruh, vino, snop slame i božićno drvce.
Slamu je stavio ispod stola, a bor u kut sobe, pojeo malo kuružnjaka, popio gutljaj vina, izmolio večernju molitvu i sjeo u naslonjač za njihanje.
Vjerni pas “Mika” drijemao je kraj peći pazeći da ni jednom nepotrebnom kretnjom ne omete gospodara koji je utonuo u ono stanje kad ne znaš da li je budan ili drijema, da li razmišlja ili sanja. Vani je bijesnio vjetar noseći, snijeg, praveći od njega velike nanose.
Bližila se ponoć, kad “Mika”odjednom naćuli uha i poče polako njuškom gurati gospodara. Starac se prene iz svojeg sanjarenja, instiktivno je osjećao da netko stoji pred vratima njegova skromnog doma.
Najednom mu sine jedna misao: da nije možda on, njegov Jurek? Možda je stigao zrakoplovom,š to polijeće kasno na večer iz Berlina u pravcu Zagreba?
Najednom osjeti ogromnu snagu, neki plamen koji mu je prožimao cijelo njegovo biće pa krene brzim koracima, kao neki mladić, k vratima da ih otvori.
Otvori ih širom i opazi u tami dva velika prestrašena oka, puna nade. Nenadani, blagdanski gost, bila je izgladnjela i promrzla srna koju je često viđao na planinskim proplancima.
-Uđi siroto mala, ne mogu dopustiti da te u ovoj, svetoj božićnoj noći rastrgaju divlje zvijeri. Dobro mi došla, budi moj gost!
P.S.Uredništvu, suradnicima i čitateljima HG-Berlin želim sretan Božić i uspješnu Novu 2011. godinu! Srdačan pozdraviz Zagreba…
…vaš Ivek Milčec