piše: Sandra Marelja Muić
Prateći medije posljednjih tjedana, čovjek dobiva dojam da proljetno sunce djeluje na Hrvatistance poput kakvog energetskog napitka. Prosvjed ovaj, prosvjed onaj, okupljanje, raskupljanje, obilježavanje …
Ni Francuzi nam nisu ravni, oni povijesno za sve odmah istrče na ulicu i galame. Kod nas se više ne zna ni tko radi čega prosvjeduje konkretno, ni zašto ovi drugi ne prosvjeduju nego stoje kući. Čekam samo kakvu kolonu prosvjednika zbog pomicanja dnevnika sa osam na sedam sati.
Silna galama, a kruha nigdje.
Pogotovo su se obilježavanja nametnula sada kao zgodna prilika za samopromociju i skupljanje bodova. Najradije bi neku okruglu obljetnicu zataknuli za rever i kočoperili se okolo govoreći kako ona samo njima pripada i kako su samo oni znali da je na današnji dan. Možda bi ih se trebalo pitati gdje su se točno prema google map-u ili google history-u nalazili na tadašnji dan i u tom trenutku. Stalno ih se izvlači i spominje, a predstojeća obljetnica akcije „Oluja“ je svako malo na repertoaru.
Nemojte je, molim Vas, izlizati spominjujući je toliko i planirajući. Uspjeli ste sve živo usositi i skinuti pozlatu sa svega, ostavite neke stvari na miru. U konačnici, znaju oni koji su tada na ovaj ili onaj način bili prisutni šta im ona znači i koliko vrijedi. Ostavite je narodu, a vi radite više za taj narod, ne za tu hrvatsku fotelju.
Jedna pozitivnu stvar kod nedavnog obilježavanja akcije „Bljesak“ je uspostava razgovora među premijerom i braniteljima, te naznaka nekih prihvatljivih vibracija na horizontu. U međuvremenu se inicijativa iz šatora pretvorila u mutnu ustajalu žabokrečinu, nakon što su svi prema svojoj potrebi pili iz njene bistre vode dok je bila svježi potok i uredno se naslikavali s njima. Na okrugli stol koji su pozvali prošlog tjedna tako se nitko od političkog vrha nije odazvao, a javnost više od vlastitih problema i briga o sutrašnjici ne zna šta bi mislila o skupini iz Savske.
Mora se priznati da nam je na ekranu stalno neki maraton intrigantnih likova; predsjednica ne silazi s njega (ajde ona je barem lijepa za vidjeti), premijer, branitelji, come-and-go gradonačelnici, ministri , točnije ministar financija … Majketimile gužve, kao u nekoj košnici, samo što produktivnost nije kao kod pčela. Ovdje se puno zuji, a malo meda daje.
Tako se i naš marljivi ministar financija zaprijetio ovima sa pozamašnom štednjom na stranim računima, a bolje da se zaprijeti ovima šta ne isplaćuju plaće radnicima. U redu je ta revnost, no nema trenutno velikog smisla jer je to sušti vapaj na kraju balade. Kasa je prazna. Sigurna sam da dnevno naiđe na nekoga u svojim krugovima koji si je osigurao račun vani, a predano sjedi u hrvatskoj fotelji iz koje je toliko lošega došlo. Nisu nam radi toga ugašene tvornice, ljudi bez posla i razvitak u banani, a Praznik rada doslovni praznik rada.
Barem je ugodno vidjeti nekog iz Vlade tko izgleda tako predano radi svoj posao, a normalno komunicira sa medijima i sa kolegama, te ne morate zakolutati očima od neugode svaki put kada gledate vijesti, kao što je to kod mnogih njegovih kolega slučaj.
Način na koji se međusobno i sa novinarima razgovara među političkim oponentima počeo je nalikovati na razgovore u Saloonu, čekamo da se počnu izvlačiti coltovi s lijeva i desna ili onobarem, plastični pištolji na vodu.