piše: Sandra Marelja Muić
Ravno tjedan dana nam je trebalo da sastružemo pozlatu sa euforičnog osjećaja nacionalne ujedinjenosti koju su nam igrači hrvatske nogometne reprezentacije pružili igrajući i osvajajući srebro na Svjetskom nogometnom prvenstvu.
Radost je još tu, ali je poput novih cipela koje su u kratkom roku ogrebane na više mjesta, a još su lijepe pa smo ih ipak spremili u ormar. Dakle, tu je, ali je ne pokazujemo više.
Kako smo se uspjeli u instant roku vratiti iz ujedinjenosti u razjedinjenost, a nema koji dan da su Hrvatistanci na kućnim vratima držali natpis NEOPISIVO i spremni bili, rame uz rame i ako treba, pred nedajbože kakav tenk stati. Nevjerovatno.
Kao i da je sve bilo usmjereno ka tome. Prvo je netko počeo daviti zbog crnih dresova kad je počelo prvenstvo i tu se stvarno čovjek zapita tko se time bavi i zašto se mi u svemu moramo vraćati na ustaše i partizane.
Onda se, kao neiscrpno vrelo komentara, predsjednica našla na tapetu i štogod da je napravila i obukla, razvlačilo se unedogled do te mjere da nismo više ni znali da smo tv upalili radi utakmice. Nije valjalo što je došla, kakve su hlače, kako je mahnula, zašto se raduje, kako sjedi, gdje kisne. Komentari su išli u beskraj, kako si i inače javnost kod nas dozvoljava kada je o javnoj ženskoj osobi riječ, pa onda i mediji svesrdno podupiru salonski šovinizam. Čak su se javljali komunikacijski stručnjaci koji su isticali da njeno ponašanje otkriva namjeru samopromocije glede sljedećih izbora.
Ma nemojte, molim vas, pa neće mene i mog njemačkog ovčara promovirati da sjedimo na Pantovčaku u novom mandatu. Nakon zagrljaja pod kišom, za Hrvatsku se znalo i pod posljednjim stablom baobaba, pa se, u biti, postavlja pitanje, tko je ovdje pravi komunikacijski stručnjak.
E, onda se u autobus sa pristiglim nogometašima ukrcao Thompson bez karte. Sviđalo se nama ili ne, Vatreni su sami mogli birati tko će s njima biti u autobusu koji ih je vozio iz zračne luke do zagrebačkog glavnog trga kroz gomilu sretnih ljudi koji su ih došli pozdraviti. Sami su osvojili medalju pod vodstvom njihovog izbornika, sa takvom srčanošću i entuzijazmom kakav na ovim prostorima godinama odavno nije zabilježen. To je nogometna reprezentacija, nije delegacija HAZU, pa neće voditi simfonijski orkestar sa sobom.
No, to uopće nije bitno jer ništa ne bi trebalo zasjeniti ono što su ti igrači ostvarili i s kojom radošću su postizali te golove za Hrvatsku. S kojim dječačkim veseljem, iskrenošću i nepatvorenim entuzijazmom. Za Hrvatsku. Molim Vas , kad je posljednji put netko s takvom radošću radio nešto za Hrvatsku? Ali, bitno ili ne, mi smo se uspjeli odmaknuti od tog rijetko radosnog događaja u kojem se slavi nekakav međunarodni uspjeh Hrvatske i pokazali, još jednom, kako nam je duša sitna.
Dugoročno, sumorna situacija u zemlji je formirala idealnu platformu za osjećaj nacionalnog jedinstva i nogometni uspjesi su došli kao melem na tu trajno otvorenu ranu razočarenja i beznađa. Društvu koje je trajno podijeljeno na one s apartmanima, i na one s kućama za odmor, na one koji su otišli u Irsku i na one koji su sezonci, na one čija su djeca u gimnaziji i na one koja su u stručnim školama, na prave i na falše branitelje, trebalo je nešto pozitivno, neki uspjeh, netko tko će mahati masama, a mi ćemo mu klicati. Jer tu smo onda mogli biti jedno i mogli smo svi zajedno imati nešto, što inače nikako ili barem od Oluje nismo, jer smo si dopustili biti taoci tuđih taština, pijuni u nečijoj političkoj igri.
Ništa nam više, osim to malo veselja oko sportske igre i trunčice priznanja od svijeta nije ni trebalo da nas ujedini, da bismo nastavili s poroznom svakodnevicom, no mi smo se maherski, u rekordnom roku, uspjeli vratiti svatko u svoju ćošak, dureći se jedni na druge. Pravo na početak.