RAZUM I OSJEĆAJI

O Nori, licemjerju, papi, heroinama i o nama

piše: Sandra Marelja Muić
Opet se Hrvatistanci pokazali kao mali narod velikog srca iz male zemlje za veliki odmor(umor), te u rekordnom roku skupili veliki iznos novca potreban za liječenje male djevojčice Nore, samo zato što je nečije bolesno dijete, a samim time i dijete sviju nas  i što joj život ovisi o tome. Eto – može se… eto –  ljudi smo… unatoč tome što smo gotovo bezrezervno nacija koja je u vlasništvu mobilnih operatera i unatoč tome što smo svi kratki s novcem, nismo kratki sa osjećajima i ljudskosti.

Humanost i razumijevanje u slučaju bolesnog dijeteta, kojeg su ljudi odmah pojmili kao vlastito te uzeli tugu neizvjesnosti tih roditelja kao svoju, zasjenila nekolicina koja se neuljudno i neukusno raspisala na web stranici američke bolnice koja će primiti djevojčicu nakon što je ona objavila da se potreban iznos za operaciju još znatno povećava.

Čudan smo mi narod, zbilja. Pored fenomena hrvatskog jala, gajimo još i fenomen prešućivanja. Ovdje odemo privatno liječniku i nestane nam zraka kada nam za devedesetosekundni pregled naplate tristo kuna i sa hijeroglifskim receptom koji dođe onda još stopedeset kuna ponizno odemo u ljekarnu, ali ne trepnemo i ne zucnemo ni riječi, a potpunim strancima u virtualnom svijetu sasipamo drvlje i kamenje jer trebaju poravnati račun da bi izvršili sve što je potrebno,a pri tome su oni ti koji će spasiti taj jedan premladi život.

I čemu? Valjda se ovdje samo o jednoj bolesnoj maloj dušici radi, o nikome drugome i nitko se time ne bi trebao okorištavati, ni medijski, ni moralno, pogotovo ne od strane nekih u PREDIZBORNE svrhe, nakon što su skoristili i svaku pahulju snijega za to.

Kako to da smo uvijek drugačiji kod drugih, a uvijek jednaki na svom terenu? Vani smo hvaljeni , vrijedni, odgovorni radnici, traženi stručnjaci, vrsni i cijenjeni sportaši a ovdje smo barem deset minuta kasnije od drugih na poslu i ovdje uvijek nešto ne valja.

Iako ne valja zbilja skoro pa ništa, ali taj paušal „nevaljanog“ je ovdje trajno na snazi i kod onih koji nemaju šta prigovarati.  Bez prigovora ostade ovdje kod nas u najkatoličkijoj zemlji s ove strane Ekvatora  i jučerašnja senzacija iz Vatikana od pape koji se samoinicijativno povlači sa mjesta poglavara katoličke crkve, što narod ne pamti kada je netko od poglavara posljednji put to napravio.

Time što je dao to izvješće jučer za javnost, najviše od svega je …posjetio da je uopće tu. Nije grmio, nije prozivao, smireni racionalist bespomoćno je gledao što mu postade od pastve, ne mogavši Raspetom dati valjane odgovore i rezultate. Najsmješnji su natpisi da …Papa daje ostavku …ne znam kome bi mogao dati ostavku, pa nije predsjednik sabora.

Ne mogavši se nositi sa ovakvim hiperaktivnim bezbožnim vremenom i teškim nasljeđem karizme prethodnika, ispričao se nesretnim dječjim žrtvama i valjda, zaključio da se naslušao i nagledao dovoljno zla kakvog ni pojmiti nije mogao i vjerovatno negdje na pola puta i tjelesno klonuo od tolikog tereta.

Nismo imali priliku nagnjaviti ga sa fotosafarijima po Hrvatistanu, kao njegovog prethodnika tri puta …bio je samo jednom i pamtimo tadašnju hadezeovsku heroinu sa velom preko glave i cijeli dramski čin oko tog posjeta koji nije mogao završiti zbog nezapamćenog nevremena, ako se dobro sjećam.

Heroine su sada na rubu dasaka koje život znače, djelom i zbog vlastite taštine, ali uglavnom stjerane tamo od stane daleko lošijih glumaca, a moglo bi se reći niti dobrih statičara koji danas vode tu stranku i gledaju da svakoga neprilagođenog gurnu u tamu …kao pravi kršćani.