piše: Sandra Marelja Muić
Danima gledam te slike na iz Savske na televiziji i na portalima. I što je najgore, čini mi se, da se te slike mogu vrtiti još toliko dana a gledatelji će samo početi prebacivati kanal kada im se pojave izmorena lica na ekranu, a sigurna sam da to već i rade.
Premoreni od borbe za egzistenciju i opstanak, ljudi danas inače nemaju sluha jedni za druge, a pogotovo ne za grupacije za koje se misli da su u svojoj nesreći privilegirane.
Osnovno načelo najkatoličkije nacije s ovu stranu ekvatora je ipak biti = imati, pa nam u našem kršćanskom malodušju smetaju oni koji su, makar zbog svoje zle sudbine dobili neke povlastice ili bilo kakve socijalne ustupke. Eto, šta se bune, dobili su i proteze i auta i besplatan prijevoz, a nama se ne može ni neki smartphone subvencionirati.
A jesmo li uopće ikoga saslušali, jesu li ti ljudi samo ta jedna osoba koja ih predstavlja? Smetaju nas branitelji, smetaju nas djeca s poteškoćama, smetaju nas njihove matere, nama je loše – smetate nam sada svi.
Iako su sve socijalno osjetljive skupine građana u potpunosti na margini trenutno, prilično neočekivano došao je ovaj prosvjed vojinih invalida ispred ministarstva, sa osnovnim prioritetom smjena onih koji su na čelu ministarstva a koji su i sami neposredni sudionici i žrtve rata.
Baš taj prioret oduzima težinu ovog prosvjeda, uvjeti liječenja i socijalnih davanja su negdje nekoliko mjesta ispod toga, ali ovo je najvažnije – čija je njuška na čelu. Velika halabuka oko toga tko kime manipulira i u čijem je interesu da se ti ljudi muče pored svoje dugogodišnje muke, zasjenjuje one prave razloge zbog kojih su oni možda tu.
Možda nekome i ide u prilog na našem političkom vašaru da profitira od tuđe muke i bolesti, ali možda su umovi koji žongliraju tuđom žrvtom i iz vlastitih redova, od kamo je ionako tijekom proteklih godina najveća sjena pala na čast ovih ljudi koji se nisu libili u ratnim godinama staviti svoj život i zdravlja na raspolaganje naciji. Koliko od njih je nakon toga nastavilo sa životom, a koliko ih ni tada nije bilo zadovoljno sa životom pa se to i ovdje reflektira, to znaju najbolje oni sami.
Najbolnije od svega, na prosvjedu nazočnih ima i roditelja čija se djeca nisu vratila s ratišta i koji se mogu samo zapitati zašto, čemu sva žrtva, koji je ovo planet ovdje, zašto nema gromoglasne podrške javnosti nego podijeljenosti, što je krivo?
Da stvar bude gora, tijekom tih prosvjeda jedna braniteljica premine, a nedugo poslije, jedan branitelj se doveze taxijem i polije benzinom na skupu. Note tragičnosti iz nesretnog slučaja i samoinicijativne teatralnosti, kao magnetom privučene.
Od silnih izjava i ultimatuma, nitko ne shvaća šta je prosvjednike toliko ponukalo na ovu višednevnu upornost i zašto i na 11. dan odlaskom u Sabor na Okrugli stol, odlaze nakon 15 minuta bez uspostavljenog dijaloga.
Vjerovatno smo jedina nacija koja se tako skladno razdvojila nakon rata i peu a peu stalno se razdvaja, umjesto da raste u svom duhu i snazi. Kao kod jednostaničnih organizama, svakom diobom još jedan organizam. Tako i kod nas. Podjela na podjelu, umjesto rasta u zajedništvu. Sada djelimo i ove od onih branitelja, prave od krivih, tihe od glasnih, moćne od nemoćnih.
Šta je s onima za koje nitko ne zna, koji nisu ni išli u rat da bi se za njih znalo? Što je s onima koji su ugroženiji i bolesniji, a nema ih nigdje?
Što je sa cijelom tom žrtvom tih generacija oko koje se trebalo izgraditi zdravo društvo digniteta koje s ponosom gleda naprijed, a ne društvo koje se urušava oko te žrtve iznjedrujući generacije koje okreću glavu kada se spomene Domovinski rat ?
Nema je, kao da je nije ni bilo.
Revolucija je pojela vlastitu djecu, svjetla reflektora i ljepota moći potrudili su se da padne u zaborav.