Ivica Smolec
Prela je i svijala tijelo uz moje noge,
nježnim je gestama pokazivala da me ljubi.
Čuvao sam ju žešće nego svoj život,
mnoge su krvoloke otjerali moji zubi.
Davao sam joj sve što sam imao,
ponekad sam za nju krenuo i krasti.
U krilo sam joj stavljao svoje snove
i poneki biser, između suza
od kajanja i strasti.
– – –
Takva je sreća za pse s pedigreom,
raj nije za napuštenog mješanca.
Moja je draga rođena za raskoš i svilu
i buldoga nekog pregršt dragulja
bliješti joj sada na vratu i u krilu.
A ja sam tamo gdje mi je mjesto,
šinteri su me, krvavog, stavili u kavez.
Znam, moja draga neće više
kraj mene sjesti i presti,
nikad više neću se zbog nje tući …
Pseći bog ne sklapa sa mnom savez.
Kad prođe trideset dana,
u pakao za lutalice ću ući.
Napomena: Kad sam pisao pjesmu, po zakonu su u šinterajima mogli ubijati životinje ako ih nitko
ne bi odveo nakon trideset dana. Sada (2013.) imaju garantiranih još 60 (hm) dana života.