piše: Nela Stipančić Radonić
Ponekad me uhvati panika –
odrasti, ostarjeti, otupjeti, ocvasti,…izdahnuti
O, mladosti –
začarani krug iz kojeg se budimo bez povratka
Ponekad mi ništa što radim ne daje mira. I čujem samo glasove iz daljina, kao daleku pjesmu s polja što je pjevaju djevojke svom dragom. Kao slavuj na rastanku.
Ponekad, ležeći budna u sobi, čujem šum mora i vidim velika napeta jedra kako plavom pučinom plove. I ja poput galeba širim krila. I što se više naprežem, sve sam bliže njima. I već mirišem ustajao zrak s mora na palubi. Posvuda me ima.
Ponekad, nestajem s prozora. Bez riječi, bez pozdrava. Letimo samo vjetar i ja. Visoko iznad krošanja. I padam na tlo. Skrivam se iza zelene trave dok promatram mrave. Iste smo veličine, ali oni su drugačiji i znaju što traže dok se užurbano kreću prema mravinjaku.
Gdje je moje mjesto? Gdje je moj dom?
Kako im zavidim, ja posve sama i izgubljena na svom putu lutam, kao vjetar. I uvijek nešto osluškujem, umjesto da pognem glavu poput mrava i primim se posla.
Ponekad, probudi me noć pa skupa sanjarimo o budućim danima. Vidim vitezove i sebe kako im gradim zamkove na zelenim brijegovima, nestrpljiva da se vrate sa dalekog puta da ujašu ponosno na konjima i svojim oklopima, da se za njima podigne drveni most i zatvore vrata.
Kradljivaca i prevaranata posvuda ima.
Ponekad, pratim tragove jelena i srni na gorućim pod suncem proplancima. A onda me uhvati panika. Čujem lovce i pucnjeve, dozivanje i lavež pasa. Nije lako progonjenima ni usamljenima.
Ponekad, bez ijedne misli i bez pitanja gledam u prazno i dočekujem zoru, u strahu.
A onda se sjetim kuće pokraj groblja i svoje bake.
Nitko nije znao kao Gena napraviti bijelu kavu. Mirisa, koji bi ispunjao cijelu sobu i uvlačio se u moje nozdrve, sjećam se i danas danas. I skuhati rižu na mlijeku s malo posutog cimeta na vrhu. Većinu svojih prvih godina provodila sam kod nje. Svakim danom postajala je sve sporija, ali nije se nikad predavala.
Ja sam se bezbrižno igrala u njenom vrtu, punom svega, ljubičica i povrća, šljiva, vrabaca, puževa i starih zalutalih cipela. A iza mene mala vratašca i groblje. Nikada se nisam usudila sama otvoriti ta vrata. Ni onda kada je lopta preletjela preko ograde ni kada bih u proljeće primjetila posvuda visibabe ni kada su baš na tu stranu popadali svi plodovi sa stare nakrivljene šlive.
Onda je ona umrla.
Tiho i neprimjetno kao što je živjela. Imala sam već devet godina. Tek tada sam prvi put otvorila ona vrata. Sama.
Kao što je i ona ostavljena tamo još davno. Bez nas. Bez poznatih mirisa i glasova. Svima treba hrabrosti za rastanak, za novo jutro i novi dan bez straha.
Baka se samo iz kuće preselila na groblje. Dijeli nas ponovno isto dvorište moga djetinjstva.