Donosimo esej 18-godišnje Anđele Čagalj, prije koju godinu polaznice njemačke i hrvatske škole u Berlinu, koji je pobijedio na Natječaju Europske komisije
LIJEPA NAŠA I NJIHOVA – MALI VODIČ KROZ EUROPSKI SAN
piše: Anđela Čagalj
L’Europe, c’est moi!
To je pretenciozan naslov članka kojeg sam prošle godine pisala po narudžbi za Begegnung, njemački časopis o njihovom školstvu u inozemstvu.
Zadana tema bila je ‘Osjećaš li se ti kao dio Europe, kao Europljanka?’, a moj odgovor na to bio je velika porcija tinejdžerskog bunta i cinizma.
Kao djetetu hrvatskog diplomata i učenici njemačke škole u istočnoj Europi, bilo mi je dosta arogantnog stava zapadnjaka, koji bi svako malo dolazili u sklopu nekakvih mirotvornih projekata ili sličnih studentskih razmjena te nas razgledavali u školi kao u muzeju. Ili zoološkom. Izabrala sam, dakle, jednako arogantan naslov jer posljednjih osam godina živim u skladu s njegovom parolom u njemačkom školskom sustavu. Što je to Europa ako ne mi – sâmi – njeni građani?
Interpretacije onoga što zovemo Europom variraju od zemlje do zemlje. Prva, s kojom sam se susrela, bila je zagrebačka. Volim to usporediti s predstavom, jednom zagrebačkom uspješnicom pod naslovom ‘Zagreb – Europska metropola’. U njoj Zagreb postaje kulisa, zamišljena kao mali Beč, a ljudi u njemu glume iskrivljenu sliku Austrijanaca…
Prvi čin ove drame je naša kolektivna invazija na europska skijališta – a tamo nosimo smrznute sarme jer ‚želimo ušparat koju kunu‘; šaljemo djecu na tečajeve stranih jezika otkad izuste prve riječi; nosimo krzno boje konjaka, a ispod njega prošlu sezonu ‚Zare‘. Drugi čin pak je neumorno blaćenje svega što ima trag (također interpretacije) Balkana. ‚Mi smo ipak nešto sasvim drugo. Mi smo Zapad‘. Bijeg od svega balkanskog kao da je urođen.
Treći čin je moj osobni favorit: Kada dijete ‚glumaca‘ u našoj ‚europskoj predstavi‘, dijete koje je odraslo u školama stranih jezika i u ozračju bečkih kavana, dobije ideju da ode studirati negdje u toj uljuđenoj Europi; tu svi ostanemo šokirani. Iznenađeni. Odljev mozgova. Mladi odlaze. Zastori padaju. Naša tragikomedija završava.
Druga predstava koju sam imala prilike gledati kad sam se preselila u Berlin bila je jednako uspješna: pretjerano sortiranje staklenog otpada (po bojama!; a konačno sve to završi na istoj hrpi !?); forsiranje ‚vegansko-ekološko-etičkog konzuma‘ kombinirano sa strastvenim pušenjem; propagiranje površne tolerancije uz skriveno uvjerenje da su oni sami bolji od jadnih doseljenika koji cuclaju njihov superioran socijalni sustav.
Moja Europa je sigurno više od svih tih predstava i licemjerja.
I zato mogu potvrditi da je naslov mog zajedljivog članka i dalje istinit: Europa, to jesam ja; moji prijatelji i ja, koji – svaki na svoj način – svakodnevno ostvarujemo svoj europski san. Svatko duboko uvjeren da nam zajednica kulturološke raznolikosti, osnovana na demokratskim vrijednostima, nudi bezbroj mogućnosti.
Samo u toj i takvoj Europi može nastati grupa prijatelja u kojoj svatko u džepu nosi putovnicu druge boje kao apsolutno prirodan slijed događaja. Poljakinja, Turkinja, Njemica i ja bile smo nerazdvojna ekipa u Berlinu. Tada smo dijelile klupe u jednoj berlinskoj gimnaziji, a sada svaka teži svom nekom cilju. Lili planira upisati novinarstvo s fokusom na politiku; Marissa želi na medicinu; Ilayda će prije upisa na fakultet proputovati Veliku Britaniju.
Moj odabir je povratak u Berlin na studij prava.
Taj (moj) Berlin, kao pulsirajuće srce (moje) Europe, dom je brojnih nadarenih i perspektivnih doseljenika, posebno iz istočnijih krajeva kontinenta. Ponekad njihov europski san ne završava diplomom sveučilišta. Ponekad je taj san jednostavna težnja za boljim životom. Za vrijeme svog boravka tamo imala sam priliku upoznati i azilante i izbjegle, ljude koji su iz lošeg izbjegli u bolje, u demokraciju. Ljudi koji tom svom novom domu i domovini nude nešto drugo osim svojih intelektualnih sposobnosti; oni nude svoju glazbu, gastronomiju, fizički rad, umjetnost ili jednostavno rečeno – nude sebe same, svoj život.
Berlin bez te svoje multi-kulti komponente ne bi bio taj već spomenuti – moj – Berlin.
Europa bez miješanja kultura ne bi bila Europa; ako je već Amerika ‚lonac za pretapanje‘, Europu možemo vidjeti kao zdjelu voćne salate. Okus svakog komada voća se osjeti svakim zalogajem, ali baš to čini salatu ukusnom i zdravom.
Proširenje europske zajednice donosi nam mogućnost nesmetanog putovanja. Odabir mjesta za studij se povećava – Damir iz Češke, inače Srbin-Hrvat, iz njemačke gimnazije planira prijeći na njemački fakultet u Barceloni. Koncentracija različitih kultura i jezika je jedna od najvećih europskih pogodnosti; znanje nekoliko jezika skoro nigdje na svijetu nije toliko rasprostranjeno kao ovdje. Posebice u istočnim krajevima… (na koncu – slanje djece na tečajeve ipak ima dobrih strana!).
U mojem Zagrebu, istinski europsko stanje duha je tek u usponu. Ozbiljna premišljanja oko studija van države tek postaju pravi trend. Beč za mnoge predstavlja najprivlačniju destinaciju, no ni London i Berlin nisu nedostižni. I nema straha. Nema mjesta strahu o uklapanju kad jednom dođu u drugu zemlju. Zašto bi i bilo, kad su i druge europske zemlje svima nama dostupne – ako si spreman riskirati i mnogo raditi. Europa prihvaća. Ona teško da može drukčije, kad je upravo u tom šarenilu njena bit.
Mislim da se iza potrebe za ograničavanjem od Balkana krije kompleks niže vrijednosti koji dosta nas ima. Negiranje dijelova našeg nacionalnog identiteta po mom mišljenju ne vodi nikamo – u hrvatskim zajednicama izvan Hrvatske su najčešće upravo te karakteristike kojih se u Hrvatskoj sramimo ono što nas spoji. Ponekad odmah. Ponekad nakon par čašica žestokog.
Živim na Balkanu, u Beogradu, gdje završavam svoje školovanje u već spomenutoj njemačkoj školi. Ne biste vjerovali – nije toliko divlje! Ima jednako uglađenih i neuglađenih ljudi koliko i u Zagrebu! Europski snovi i ovdje cvjetaju. Jedanaest učenika mog razreda (od toga polovica Srbi), imaju gotovo iste želje i ambicije kao i mladi u Zagrebu. Saša želi u Innsbruck na arhitekturu i već gradi i stvara i pravi. Danas skulpture, sutra gradove. Andrej želi u Englesku na ekonomiju, no zna da će ga srce vratiti domovini jednog dana. Svi mi nešto želimo, tražimo i nečemu težimo. A Europa nam to nudi.
Ne volim strah i prenemaganja o gubitku nacionalnog duha nakon ulaska u Europsku uniju. Nema mjesta strahu u svijetu koji se ovoliko brzo mijenja kao naš. Živim u čvrstom uvjerenju da je budućnost europske zajednice u rukama nadahnutih mladih ljudi.
Ovo su naše priče, naša budućnost i naš europski san.