piše: Slavica Jurčić
Kao mlada djevojka, Eva je stigla u veliki grad i odmah je preuzela brigu o jednoj maloj djevojčici. Eva je bila stasita djevojka duge, crne kose. Odrasla je u velikoj obitelji. Na selu, kod kuće je ostavila tri mlađe sestre koje su ju obožavale.
Prvu godinu služenja u gradu Eva je kod svoje gazdarice radila sve: kuhala, prala, spremala …ali nije znala da bi trebala dobiti i veću plaću. Lukava gazdarica ju je hranila ostacima hrane i naplaćivala pljesnjivu sobicu u potkrovlju tako da mladoj Evici nije ostajalo ništa, jer bi sve preostalo poslala svojoj siromašnoj obitelji.
Život je škola, tako i za ovu siroticu. Gazda je dobio službu u drugom gradu i Eva traži drugi posao. Lako ga nalazi jer iz njenih očiju zrači dobrota i poštenje.
Novi posao kod bogate obitelji je dobro plaćen a smještaj i hrana su, kako se to sada kaže, gratis.
Eva svojima redovito šalje lijepe sume novaca jer seke treba spremiti za udaju. Eva više ne nosi ni nošnju, presvukla se u gradsku odjeću, po cijeli dan radi i štedi, pazi na svaki dinar.
Nema vremena za ljubav jer od kuće joj stalno pišu da su gladni i željni svega. Vidi ona da treba početi samostalan posao pa tako i odluči.
Gazde ju cijene i daju joj malu kućicu u predgrađu grada i ona obilazi kuće i nudi uslugu pranja veša i peglanja. Posao ubrzo procvjeta.
Eva ustaje rano, loži vatru i iskuhava košulje. Naravno, nije bilo praška za veš kao danas, imala je tek sapun od svinjske masti i njime je ribala i prala tuđi veš.
Nije se udavala jer nije imala kada a i kada bi vidjela da ju neko zagleda mislila je da ju gleda jer na njoj nešto nije kako treba.
Godine su prolazile i Eva nam je ostarjela. Više ju ništa ne veže za rodno selo, grad ju je zavolio i ona njega.
Zadnje ljeto svoga života Eva je često razmišljala o svojoj “drugoj kući”. Nakon nekog vremena ode do klesara da joj izradi spomenik. Na njemu je pisalo: „Ovdje počiva jedna pralja. “
Te jeseni Eva se oprostila od ovoga i otišla na onaj svijet …
Spomenik je dugo vremena privlačio pažnju na gradskom groblju, ljudi su osjećali poštovanje prema toj vrijednoj ženi.
Ali, nakon nekoga vremena netko primjeti da spomenika više nema i postavi pitanje u komunalnom društvu. Odgovor je bio da grobno mjesto nije otkupljeno i prema tome, društvo prodaje njeno mjesto i uklanja njen spomenik.
Ta dobra, poštena žena nema više spomenika na groblju, ali ima u našim sjećanjima. Nije kukala i plakala. Radila je od rane zore i žrtvovala se za svoje najmilije.
Njene naborane ruke vjerovatno sada miluju krila nekog malog anđela koji u njenim očima vidi svu njenu dobrotu i ljubav.