OD MLADOSTI DO MLADOSTI

piše: Gordana Sever
Danas želim pisati o nasilju. Temu za koju sam slutila, ali i nadala se da ju neću biti u prilici spominjati. I zaista ne znam odakle početi. Čitala am dosta i vaše podijeljene komentare …s većim dijelom se slažem, s nekima i ne.
Svoje mišljenje i stav prema nasilju izrekla sam više nego jasno  …vjerujem da svatko od Vas ima razloga zastupati svoj stav. Ovisi o više različitih čimbenika, ali nemam se namjere zadržavati na uzrocima naših stavova. Bilo koje nasilje uzrokuje novo …i time nisam otkrila ništa novo, kao i sto je ova naša politička kasta trebala biti svjesna da će ova vrsta psihičkog nasilja koje sprovodi vec 20 godina nad nacijom, zasigurno imati svoje posljedice. Dileme nema …barem za mene …glavni krivci za ovakvo stanje mogu biti samo hrvatski političari, bez ograničavanja na nečiji predznak stranačke pripadnosti.
Hrvatska poslije 20 godina može biti samo njihov produkt, tim više što su i sami likovi na ovoj grotesknoj sceni ostali isti …malo stariji …eh, da …neki su umrli i zbog toga ih više nema.
I žao mi je zbog tih smrti, neki bi nam sada itekako trebali,  jer bi znali reći, uputiti, a možda i smiriti situaciju, a oni drug i…zaista velika šteta što ih je smrt oslobodila dugogodišnjeg robijanja za sav zločin, ratni, financijski, moralni prema svima, a naročito prema svom narodu.
I ti samozvani, stvoritelji i osloboditelji nacije nisu bili ništa drugo nego primjeri bolesnih ambicija koji su sudbinu čitave jedne države i naroda podredili svojim nakaradnim i bolesnim zamislima, a još je tragičnije od svega sto su iza sebe ostavili čitavu organizaciju u kojoj su njezini članovi svih ovih godina nastavili sprovoditi i jos više usavršili njihove ideje.
I tko sprovodi nasilje?
Ono psihičko, svakodnevno, teror koji se sve više uvlači …u nas, osjećamo ga preko bespomoćnosti, rezignacije, otuđenosti, nesigurnosti i straha.
Straha od današnjice, a još više sutrašnjice, jer uprkos nasem optimizmu i vjeri, nadi da nije sve tako crno, ipak postaje sve tamnije i potpuno smo izgubili osjećaj za boje.
Ponekad se noć čeka kao olakšanje i sa željom da barem nakratko otputujemo u neki drugačiji svijet. Prečesto taj san ne dolazi ili nam ne donosi toliko željeno olakšanje, a i noćna mora zamijenila je dan za noć. Više nije noćna, živimo ju i osjećamo intenzivno danju …i to je najgore, jer više niti od nje ne možemo pobjeći
buđenjem, jer živimo ju budni, a toliko je jaka da nam prečesto ne pušta san …a i strah je postajao sve veći i veći i možda je došao do svoje granice kada jedino sto nam je prostajalo za reći bilo je: “Ovako se dalje više ne može!”
Uz Vas, uz nas stasali su i stasaju izgubljene generacije koje su od najranijih dana upijale taj vaš strah…iako Vam to i nisu davali do znanja, a niti vi niste imali vremena shvatiti, previše u svakodnevnoj trci i borbi za egzistencijom.
Danas su te mlade generacije shvatile da su izgubljene i da im mladost i život promiču, shvatili su da nemaju šanse započeti život, a još više shvaćaju da neki imaju sve, samo iz razloga jer su imali nekoga tko je znao pljačkati i lagati i to je postao način života i način kako biti “uspješan”.
Možda su i postali “huligani”, ali oni su samo proizvod bolesnog i izopačenog društva. Nisu proizvod samih sebe …već vas …nas. I više ne znaju, ne shvaćaju ništa kako nam skrenuti pažnju, kako zatražiti pomoć?
Za neke su “indijanci”… Pa …i jesu, jer su ih bacili u zamišljene rezervate izvan kojih za njih nema mjesta u društvu, jer ne spadaju, jer su i njihovi roditelji klasificirani u građane drugog reda iako su živjeli i radili časno …ali moral je promijenio svoje lice i naličje …zapravo više ga i nema. Smiješni su oni ljudi koji se pozivaju na moral …odavno je umro i ustupio mjesto moralnim nakazama, koje se danas žale na nasilje.
I sve je toliko paradoksalno i izopaćeno. Nasilnici osuđuju nasilje, jer na nasilje imaju pravo samo ONI. Da, i to su si pravo uzeli…
I toliko je ruzna i opaka ta politika …ne znam zašto mi se čini da su političari na ovim prostorima još suroviji? Možda zato što prije nisu imali ništa ili su bili nitko i ništa, bili su neke sitne duše bez značaja, prolazili gotovo neprimjetno kraj nas …i ovo im je zadovoljština …pokazati svima tko su i sto su.
Čista boleština, bolesne ambicije koje su proizvele i bolesno društvo i sada se žale na nasilje …a oni su prvi i osnovni, najveći nasilnici …i sve je ovo samo njihova krivica, prvi su koji su dužni odgovarati za nasilje koje sprovode u ovoj državi.
Prljava igra koju su započeli je njihova, odgovornost je na njima.
I stalno si mislim, prisjećam se i nekih drugih mladosti …isto tako izgubljenih …pa i moje i rata …i svih poginulih …ovih dana probuđena su u meni sva sjećanja, toliko živa na neka draga lica, koji su doživjeli samo mladost, jer su tu mladost, život poklonili…
Ne želim vjerovati …uzaludno …za koga?

Da bi ponovno neke druge mladosti bile izgubljene…….?