MOJE RAZGLEDNICE
HVAR – 1- dio
tekst i foto: Marijana Šundov
Čini mi se kako se nigdje kao na otocima ne može tako osjetiti ona iskonska ljudska čežnja za dalekim horizontom, za putovanjem, ali i za izgradnjom novog početka i života.
Još kada se radi o otoku poput Hvara koji u svome prostoru krije antičku potku onaj specifični uzorak ulica, trgova ili pak podjele polja, taj doživljaj je potpun.
Nedavno sam posjetila otok Hvar, koji zbog velikog broja sunčanih dana često nosi naziv sunčani Hvar. Inače sve naše otoke rado posjećujem kad god imam priliku.
Hvar je naseljen od davnina, otok je to bogate povijesti, a samim tim materijalne i nematerijalne baštine. Živjeli su tu Iliri, Grci, Rimljani, a u VII. stoljeću doploviše i još žive Hrvati. Svaki od njih volio je otok i ostavio tragove svoga življenja. Samo pak ime otok duguje starogrčkoj riječi „pharos“ – „svjetionik“.
U 8. stoljeću p. n. e. putuju drevni Grci iz domovine i stvaraju nova naselja (kolonije) duž obala Sredozemnog i Crnog mora. Veliki filozof Platon šaljivo se osvrnuo na svoje sunarodnjake napisavši da čuče oko Sredozemnog mora kao žabe oko bare. Otiskuju se antički Grci od svojih obala prema dalekom horizontu u potrazi za novim životom. Sa sobom nose svoja vjerovanja te doslovno iz matičnog hrama nose svetu vatru, koju će potom upaliti u novom hramu, novom domu. Pomorci nose dio topline starog zavičaja. Novi hram redovito ima istog boga zaštitnika kao i grad odakle su krenuli.
Grci su kao i većina drevnih naroda bili mnogobošci. Vjerovali su kako se bogovi izravno upliću u ljudske sudbine, uzimaju ljudska obličja i borave među ljudima. Trebalo ih je udobrovoljiti žrtvama da pomognu i ne donesu zlo. Žrtveni prinosi uglavnom su plodovi zemlje i grla stoke. U novom naselju doseljenici bi podigli hram, zapalili svetu vatru i prinosili žrtve. Molilo se za bogatu žetvu, za zdrave porode i plodnost te naravno za uspjehe u bitkama. Vrijedi naglasiti kako su bogovi u grčkoj mitologiji bili moćni, ali jači od njih bio je usud. Boga se moglo i nadmudriti kako je to činio Odisej, ali usud se nije moglo izbjeći.
I tako u 4. stoljeću p. n. e. doseljenici s grčkog otoka Parosa – njih tisuću – osnovat će grad Pharos (današnji Stari Grad). Naravno na Hvaru već žive ljudi, tu je snažna ilirska zajednica. Iliri su bili skupina plemena koja je od prapovijesnog doba naseljavala južnoeuropske prostore – od Panonske ravnice do Jadranskog mora.
O žestokim borbama između ilirskih starosjedioca i grčkih kolonizatora izvješćuje antički povjesničar Diodor iz Sicilije. On piše kako su Iliri („barbari s otoka“) bili na utvrđenom mjestu te su pozvali svoje sunarodnjake s kopna nasuprot otoku da im dođu pomoći osloboditi otok. „Njih više od deset tisuća prijeđe na Faros s mnogo malih brodova, poduzeše napad i pobiše mnogo Grka“. Međutim prema Diodoru i Grcima u pomoć dođe grčka flota, koja je pobijedila. Ovo je ujedno prva poznata pomorska bitka koja se vodila na Jadranu. Uglavnom novi grčki grad Paros – Faros postade samostalna država – polis, a naseljenici izgradiše svoj novi svijet s pogledom na onaj stari.
U kolonijama svatko je mogao krenuti ispočetka nesputan starim odnosima. Mislim da je to i bit odlaska od kuće. Izgraditi novi dom i novi život. Najčešće u tom procesu čovjek izgradi i sam sebe. Naseljenici oblikuju prema svojim potrebama prostor gdje žive.
Najbolje očuvana grčka parcelizacija na Mediteranu, upisana u UNESCO-ov popis svjetske baštine (zajedno sa starom povijesnom jezgrom Starog Grada) je upravo parcelizacija plodnog polja CHORA FAROU – Starogradskog polja. Kako je zemlja značila život kolonisti su imali pravo na jednaku površinu zemlje koja se dijelila ždrijebom. Po glavnim pravcima izmjere napravljeni su putovi koji su omeđivali parcele. Izravno svjedočanstvo podjele zemljišta je pronađeni kamen međaš, na kojem je na grčkom alfabetu uklesano „zemlja Matija (sina) Pitejeva“. Sadašnji suhozidi često slijede grčke pravce podjele. Ogromna vrijednost polja je za istraživače svih vrsta jer polje je gotovo na isti način tradicionalni način obrađivano, zasađeno istim kulturama – vinovom lozom i maslinama – do današnjih dana znači neprekidno tisućama godina. Ono što se mijenjalo su društvena uređenja, sustavi, vlasti.
Nakon osvajanja Rimljani grade ville rustice i na svoj način uređuju prostor. S padom Zapadnog Rimskog Carstva Hvar ostaje pod vlašću Bizanta. O tom vremenu vladavine Rimljana sve do dolaska Hrvata nema puno zapisa. Doba mira bez velikih potresa, prirodnih nepogoda ili bitaka obično ne privlači povjesničare. Međutim život uvijek ostavlja tragove te tako arheološki nalazi poput ulomaka natpisa, keramike, mozaika, nadgrobnih spomenika, nakita, novca … iz doba Rimljana svjedoče o tadašnjem dobrom i bogatom životu otočana. Sa seobom naroda u 7. stoljeću pada Salona glavni grad rimske provincije Dalmacije, a dio izbjeglica prema kroničaru Tomi Arhiđakonu bježi na otoke.
Dalji spomen Hvara nalazimo u djelu „O upravljanju carstvom“ bizantskog cara, ali i povjesničara i pisca Konstantina Porfirogeneta. Ovog cara i kroničara treba spomenuti jer je ostavio svjedočanstva o životu, običajima i povijesti Hrvata. Iako su se povjesničari složili kako je Porfirogenet u svome djelu uljepšavao činjenice u korist Bizanta neosporna je vrijednost njegovih djela, a sama hrvatska povijest do 10. stoljeća bila bi bez njegovih zapisa većim dijelom nepoznata. Djelo je naslovljeno „sinu Romanu“, a istovremeno je diplomatski priručnik i uputa budućem caru. Car Konstantin u svome djelu spominje Hvar kao dio Neretvanske kneževine te piše : „na otoku je starohrvatsko pleme Slavogosta“.
Slično kao i ostali hrvatski krajevi Hvar mijenja uprave i gospodare. U povijesti otoka kao posebno nesretno izdvaja se 16. stoljeće. Prijetnja s Istoka – Osmanlije pristižu i na jadranske obale. Prilikom jednog takvog napada cijeli otok je zapaljen i porušen: crkve, samostani, kuće, gospodarski objekti. Iza turske pošasti dođe kuga koja je ubila dvije trećine stanovnika. Nesrećama u tom stoljeću nije bilo kraja jer 1579. grom je udario u skladište baruta na tvrđavi. Eksplozija je uništila privatne i javne zgrade. Međutim život ide dalje. Hvar se oporavio.
Iz bogate povijesti otoka kao poseban događaj izdvaja se Hvarska buna opet početkom 16. stoljeća točnije 1510. godine pod vodstvom Matije Ivanića. Ovaj put nije nitko strani napadao otok nego su se sukobili pučani i plemići. Ogorčeni bahatim i raskalašenim ponašanjem plemstva pučani su spremali osvetu. Iste godine malo prije bune dogodilo se čudo – raspelo u kući admirala Nikole Bevilaque jednog od urotnika, je prokrvarilo. To je protumačeno kao upozorenje da se ne proliva krv, održavane su svete mise i procesije.
U spomen na taj događaj do danas se održava procesija „Za križen“. U noći s Velikog četvrtka na Veliki petak oko 22 sata iza obreda Velikog četvrtka iz 6 hvarskih mjesta Jelsa, Pitve, Vrisnik, Vrbanj, Svirče i Vrboska kreću istovremeno procesije predvođene križonošom. Spomenuta mjesta nalaze se u svojevrsnom krugu na obodu Starogradskog polja, a procesije se kreću u smjeru kazaljke na satu i tako nikad se ne sreću. Moli se i pjeva hodajući „za Križen“ kroz noć uz treperavu svjetlost voštanih svijeća, a prelazi se gotovo 20 kilometara. U zoru povorka vjernika se vraća na mjesto polaska. Procesije vjernika obilaze u susjednim crkvama posebno ukrašeni Isusov grob, mjesno groblje ili kapelicu što ovisi o zavjetu samog križonoše.
Procesija „ Za križen“ pod zaštitom je UNESCO-a, a održava se neprekinuto 500 godina od daleke 1658. godine. Kada su u zbijegu u El Shattu (Egipat) bili Hvarani 1944. i tamo je održana procesija. Blagovaonice su predstavljale crkve, postavljeni su oltari, uređeni Božji grobovi … u procesiji je sudjelovalo 8.000 ljudi međi njima i brojni saveznički vojnici. Križevi iz El Shatta čuvaju se u župnim crkvama. U godini pandemije COVID-a 2020. ispisane su nove stranice povijesti „Za križen“ procesije su bile ograničena na po 15 ljudi. Dovoljno da se tradicija nastavi ili kako bih govoreći jezikom starih Grka rekla sveta vatra prenese i nastavi gorjeti. Inače raspelo Svetog križa čuva se u hvarskoj katedrali.
Uz staru jezgru Starog grada, Starogradsko polje i procesiju „ Za križen“ pod zaštitom UNESCO-a je hvarska čipka od agave. Plemenita je to vještina vezana za benediktinski samostan utemeljen u 17. stoljeću. U Europi pismenost je dolazila s benediktincima. Tako je bilo i na otoku Hvaru. Sestre benediktinke vodile su žensku pučku školu, a radile su i čipke od niti agave. Sestre benediktinke i danas žive na Hvaru u svom samostanu slijedeći pravilo „Ora et labora“ – „Moli i radi“. Čuvaju tradiciju te tehniku izrade čipke prenose iz generacije u generaciju usmeno, nema pisanih uputa. Putnici namjernici – čitaj – turisti na Hvaru mogu u samostanu obići jedinstvenu prelijepu zbirku čipki.
Na višim predjelima otoka mirisna su polja lavande. Lavandu Hvarani stavljaju u gotovo sve slastice, proizvodi se i marmelada od lavande, sapuni, svijeće i naravno ulje. I ovo je tradicija koja se nastavlja.
Na trajektu za Split stojim i gledam otok Hvar koji nestaje u daljini. Razmišljam o njegovim žiteljima koji čuvaju tradicije otoka. Padaju mi na pamet riječi pisca Grahama Moora „Vjerujem u tradicije. Vjerujem u ideju prenošenja iskustva s generacije na generaciju i spori prijenos kulturnih vrijednosti s pomoću tradicije.“
Danas se tako lako odbacuju ranija iskustva, pojedinci u gotovo svim sferama života ponašaju se kao da prije njih ništa drugo nije bilo, kao da od njih svijet počinje. Treba li baš svaki put ispočetka otkrivati što je već davno otkriveno. Kada putuješ koristiš zemljovide koju je netko nacrtao tko je tim putem išao prije tebe.
Tradicija je snaga potrebna za ići dalje naravno dodavajući za buduće generacije nove puteve odnosno dopunjujući ( ne samo geografske) zemljovide upravo onako kako su to radili i još uvijek rade otočani.