Moje razglednice: BLED
tekst i foto: Marijana Šundov
Sjećam se, kao malom djetetu mi je jedan od najvećih strahova bio da ću se izgubiti, bolje rečeno, da će me izgubiti…
Kao odrasloj osobi činilo mi se da uvijek znam gdje sam i kamo idem. Zaboravila sam onu mudrost koju dijete zna, kako se lako izgubiti.
Današnji čovjek u svijetu tehnike i Interneta, koji brišu uobičajene pojmove radnog vremena, ima sve više obveza. Pojedinci među nama svjesni potrebe tijela za kretanjem, upisuju se u teretane, idu na pilates, aerobik i slične programe vježbanja.
Sjećam se kako bih po dolasku s posla jurila po kući napraviti sve što treba kako bih mogla otići navečer na aerobik. Doslovno bih samu sebe tjerala, ne slušajući svoje tijelo kojem bi ponekad, umjesto vježbi u dvorani, više prijala lagana šetnja s djecom ili samo sjedenje na balkonu uz šalicu čaja ili tople čokolade.
Lako se izgubiti. Lako je zaboraviti slušati svoje tijelo. Lako je zaboraviti na prirodne ritmove.
Kako se ponovo naći?
Zaboravljamo da smo djeca Zemlje, djeca prirode, prirode koja ima svoje ritmove poput izmjene dana ili noći, izmjene godišnjih doba. I čovjek kao dijete prirode ima svoje ritmove. Za vratiti se sebi trebamo se vratiti njoj – prirodi, našem staništu. Priroda nas liječi. Ne trebaju to biti skupa putovanja u egzotične destinacije. Gdje god živimo postoje oaze prirode – parkovi, šetnice uz more, planine, rijeke, jezera, zelena livada, stabla, cvijeće…
Ipak, kada se može, dobro je za zdravlje i duše i tijela posjetiti neka posebna mjesta, koja dirnu u nama ono iskonsko. Probude dijete u nama, podsjete nas na bajku. Sjete nas na čaroliju i ljepotu življenja. Hrvatska, kako joj pjevamo „Lijepa naša“, je doista prelijepa, prepuna takvih mjesta, ali i naše susjedstvo. Na nekih dva sata vožnje od Zagreba nalazi se u susjednoj Sloveniji jedno doista čarobno mjesto, gradić Bled i „Blejsko jezero“, kako ga naši susjedi Slovenci zovu. Posjetila sam ga na jednodnevnom izletu sa skupinom kolega.
U Julijskim Alpima, na nekih 500 metara nadmorske visine nalazi se smaragdno-zeleno jezero ledenjačkog podrijetla, a na jezeru leži otočić s crkvom bijelog zvonika i crvenog ciglenog krova, koji se ogledaju u vodama jezera. Cijeli prizor podsjetio me na drugo bajkovito jezero s otočićem i crkvom, samo što su ovo jezero i njegov otočić na otoku, što je dodatna prirodna čarolija. Naravno radi se o Mljetu i njegovom Velikom jezeru s otočićem Svete Marije koji krasi zgrada nekadašnjeg benediktinskog samostana.
U Bledskom jezeru se može kupati, a pješačka staza ide oko cijelog jezera. I kupanje i hodanje su aktivnosti korisne za naše zdravlje. Zrak koji ovom prilikom udišemo je alpski tako svježi bogat kisikom. Ponekad je staza koja obrubljuje jezero cesta, a ponekad kao na Plitvičkim jezerima je put sačinjen od drveta. Lijepi vidici pružaju se sa svakim korakom. Slično kao i hrvatska Opatija, i Bled je u 19. stoljeću postao popularno lječilište austrijske aristokracije, koja upravo kao i u Opatiji gradi vile za odmor koje stoje i danas kao svjedočanstvo jednog vremena.
U pretkršćanskoj mitologiji kod slavenskih naroda često se spominju vile. One žive u prirodi, a najčešće na iznimno lijepim mjestima – planinama, jezerima, izvorima. Znaju se vile upletati u ljudske živote i u prirodu. Tako, lokalna legenda kaže da su Bledsko jezero stvorile vile. Umjesto jezera tu su davno bile lijepe, zelene livade na kojima su one plesale svoje vilinsko kolo. Molile su pastire da tu ne puštaju ovce na ispašu. Međutim, pastiri kao pastiri, naravno da su pustili svoja stada na livade s bujnom travom. Ovce su pojele travu, a vile se naljutile i poplavile livade. Ostao je samo otočić u sredini na koji ni pastiri ni ovce nisu mogli doći.
Naša grupa je ipak stigla do otočića. Ukrcali smo se se u brodić ravnog dna kojeg mještani zovu pletna. Pletna može primiti oko petnaestak putnika, a s njom stojeći upravlja veslač – „pletnar“ s dva duga vesla. Pletnu grade, a i njom upravljaju domaći ljudi još od 16. stoljeća. U doba carice Marije Terezije pravo na gradnju pletne i njezino upravljanje dobivali su seljaci koji su imali slabije plodnu zemlju. Tako da pletnom nije mogao upravljati bilo tko. Tradicija je to koja se prenosi iz generacije u generaciju.
Po pristajanju na obalu otočića dočekuje nas stepenište koje broji točno 99 stepenica, a sagrađeno je u 17. stoljeću. Ako se zaljubljeni par odluči na vjenčanje u crkvi na otočiću, legenda kaže da mladoženja mora iznijeti u naručju mladenku do vrha, odnosno, koliko stepenica s odabranicom savlada, toliko će godina potrajati brak. Nakon priče vodiča, netko iz naše grupe se našalio, kako 99 godina braka koliko ima stepenica zvuči istodobno i divno i zastrašujuće, na što smo se svi nasmijali. I tako smo u veselom raspoloženju krenuli svatko za sebe savladati stepenice.
Na vrhu nas je dočekala crkva posvećena Majci Božjoj. Doznajemo kako je tu prije pokrštavanja bilo svetište slavenske božice plodnosti Žive. Poslije je tu sagrađena već u 12. stoljeću crkva, koja je svoj današnji izgled s prepoznatljivim zvonikom dobila u 17. stoljeću. Za crkvu se veže i legenda o „zvonu želja“. „Treba povući konop“ kaže nam ljubazni župnik i nastavlja kroz osmijeh „ ako uspiješ jednim povlačenjem zazvoniti tri puta i pobožno se pomoliš ispunit će ti se želja“. Lako se ponovo na ovom mjestu doživjeti djetetom, zaželi želju …
Sjela sam u crkvu Svete Marije i mislila kako su stoljećima tu ljudi dolazili svaki sa svojim problemima i željama.
Naravno i iza legende o „zvonu želja“ krije se priča čiji su izvor stvarni ljudi koji su nekada tu živjeli. Svako mjesto ima takve priče samo trebaju postojati oni ljudi koje ih žele istražiti i prenijeti dalje.
Uglavnom. čovjek po imenu Hartman Kreigh bio je okrutan prema seljacima. Bio je on upravitelj Bledskog dvorca, odnosno tvrđave, koji se uzdiže na stijeni. Vlasnici tvrđave, odnosno dvorca, bili su biskupi iz Brixena, talijanskog gradića u pokrajini Južni Tirol, a darovao im ga je njemački kralj Henrik II. u zahvalu za usluge koje su mu učinili. Vlasnici su bili 300 kilometara daleko, a upravitelji svakakvi, a najgori gore spomenuti Kreigh. Kako je radio tako je i završio, nestao je bez traga, a njegova mlada udovica čije ime je sačuvano, Poliksena se išla svakodnevno moliti u crkvu na otočiću za njega. Poliksena je svoje zlato i srebro dala izliti za crkveno zvono kao spomen na neprežaljenog muža. Međutim, tijekom transporta s kopna na otok digla se oluja i brod se prevrnuo, a zvono nestalo u vodama jezera. Mještani kažu, kako se u noći može čuti iz jezerskih voda zvuk potopljenog zvona. Poliksena se nakon ovog događaja uputila u Rim gdje se zaredila. Papa je dirnut njezinom pričom blagoslovio i poklonio novo zvono crkvi te se radi njegovog blagoslova smatra kako ovo zvono ispunjava želje.
Slično kao naš Samobor i Bled se diči tradicijom pravljenja kremšnita odnosno „kremnih rezina“ kako ih zovu Slovenci. Prava kremšnita i ona samoborska i ova bledska treba zadrhtati na tanjuru kada se on pomakne, a obadvije su velike poput dva kolača. Probala sam obje i jedna i druga imaju predivni lagani okus. Na Bledskom jezeru treba probati i tradicionalno pecivo po imenu „potica“ slično štrudli. Potica se kao i svaki kolač prije spravljala samo u svečanim prigodama od dizanog valjanog tijesta s različitim nadjevima kako slanima poput čvaraka ili slanine tako i slatkima poput oraha.
Odlazeći s Bledskog jezera zatvorila sam oči želeći što duže zadržati u pamćenju bajkovitu sliku jezera, otočića, crkve – kao podsjetnik da se uvijek treba iz dana u dan vraćati sebi, vraćati prirodi i poštivati njezine ritmove. I s vremena na vrijeme, posjetiti neko čarobno mjesto, a meni se čini najbolje da to bude mjesto – djelo prirode oplemenjeno skladnim djelima ljudskih ruku poput Bleda.