BIJELO

Iz naše arhive/ Objavljeno  10.04. 2017

Ivica Smolec
Kada umre pjesnik, nitko ne primijeti,
kiše dalje liju ili sunce cvate.
Kada umre pjesnik, samo jedna duša,
umorna od bójā, u bijelo ide za te.

Trave dalje rastu, ševa u njim’ pjeva,
ljubiš svoju dragu uz jaglac žut k’o prije.
Kada umre pjesnik, bilo gdje u svijetu,
u tvom životu ništa promijenilo se nije.

Kada umre pjesnik, umoran od bójā,
već drugi se rodi u tom bijelom trenu.
Jer uvijek se mora slavit’ pup i pticu
i ribu i ikru, živu morsku pjenu.

Ti o tom ne misliš al’ netko stvarno mora
o životu pjevat’ čim bljesne nova zora.

13. ožujka 2008.