Samobor -grad pjesnika
tekst i foto: Marijana Šundov
Samobor/26.5.2015. /Priča o Samoboru, ako ikada može biti zaokružena priča o nekom gradu, ne bi bila potpuna bez ovog članka.
Pored crkve svete Anastazije skladnog, ranobaroknog zdanja iz 17.stoljeća nalazi se spomenik palim braniteljima u Domovinskom ratu – jednostavni obelisk sa hrvatskim grbom i natpisom: „Vječni spomen palima u Domovinskom ratu 1991. – 1995.“.
Odmah lijevo od spomenika na obnovljenom kamenom zidu crkve urezana su imena poginulih za Domovinu – godina rođenja, godina smrti, vrijeme života.
Gledam sjajni obelisk u kojem se odražava sunce, nebo, drveće …sloboda.
Gledam ploče s imena poginulih branitelja. Mislim o prekinutim mladostima i najvećoj žrtvi samom životu koji su oni dali. I sve što su ti životi mogli biti.
Podsjetnik je to za buduće generacije kako sloboda nije poklonjena i kako je moramo čuvati. Jer, narod koji zaboravlja svoju prošlost osuđen je da je ponovi.
Cijeli splet osjećaja uzburkava mi dušu dok stojim na ovom posebnom mjestu, gdje se osjeća prisutnost posebnih ljudi koji su svojim životima ispisali povijest.
Ovdje oko crkve svete Anastazije je i Staza pjesnika s uklesanim stihovima i nekoliko grobova.
Vidim bijeli nadgrobni spomenik s uklesanim likom žene, romantične frizure kakve su nosile žene u prošlosti.
Čitam – tu je pokopana Ljubica – Julija Engler – Cantilly. Žena je to, koja je bila nadahnuće, ljubav i tuga pjesnika Stanka Vraza.
Jutrom te ja vidjeh:
nebo – tvoje lice,
Munje – crne oči,
strijele – trepavice.
Jutrom u očima
suza mi zablista –
Ko u ranoj ruži
rosa srebročista. ( Đulabije)
Pisao je Vraz u svojim Đulabijama o svojim osjećajima prema Ljubici. I kako to često biva Ljubica se udala za drugoga, ali ljubav nije nestala. Ostala je u pjesnikovom srcu i nadahnula stihove.
Bog je tebe stvorio,
Ljubice milena,
S tijelom od ljepote,
s srcem od kamena.
To je zašto plačem
s glavom na koljenu,
Plačem, tužim tugu
vijek neizrečenu. ( Đulabije)
Samobor je bio i ostao grad pjesnika. Oni su dolazili u grad, šetali njegovim ulicama, divili se vrtovima i parkovima, nalazili inspiraciju u mirisima, okusima, ljepoti … pisali stihove …odlazili i ponovo se vraćali.
Mislim kako se čovjek uvijek želi vratiti tamo gdje mu je bilo lijepo. Ne moraš se roditi u nekom gradu da bi ga osjetio svojim.
Postoje mjesta koje jednostavno voliš, osjetiš svojim i želiš im se često vraćati.
Našim povratcima nekada želimo oživjeti na trenutak prošlost, dozvati u sjećanje drago lice, probuditi uspomene.
Međutim, ima mjesta gdje nikada nisi bio, a osjećaš ih svojima. Jednostavno tamo pripadaš. Mislim kako su sretni oni ljudi koji imaju puno takvih mjesta, oni koji traže i vide ljepotu. Ljepotu malih, svakodnevnih stvari, procvjetalog cvijeta, sivog kamena, bijelih oblaka … Ti ljudi znaju kako su dio cjeline. U sebi nose ljepotu i sklad i nalaze je oko sebe.
Jedno znam, Samoboru ću se kao posebnom mjestu baš poput pjesnika, uvijek vraćati …
Ajd onamo, srce
da se upokoji,
Gdje vijek povjetarce
amberom se poji; –
Gdje iz svetih poju
rajske ptice gajâ,
I gdje šaren lepir
ružom se opaja. ( Đulabije)