SNOVI I ILUZIJE

piše: Marija Matijašević
Stružec/ “HRVATSKA JE MOJ IZBOR” bio je naslov jedne od tema na Hrvatskom glasu Berlin …

Bila je i moj, ali ima puno stvari i događaja, koji su me jako ražalostili.

Ovdje izgleda trebaju samo naš novac, to je jedino zašto nas malo i akceptiraju. Jer, gdje god se mi pojavili, oni nas “dišu”, “mirišu” …gdje smo bili sve ove godine?!

Prvo,  niste se vi borili za Hrvatsku, reče mi na mom dvorištu jedan činovnik.

Drugo, u Kutini u crkvi sa kora nas otjera orguljaš, jer “nismo njihovi”, a da i ne pričam da svatko ima svoje mjesto u crkvi, pa mi slušamo misu “na dvorištu”.

U restoranu, nemaš pravo prigovoriti da se djeca malo stišaju i ne luduju po restoranu, da možeš u miru jesti, kažu …ove treba otrovati.

U susjednom selu vele:-  Ne dolazi k nama u folklor, radi tebe ćemo se raspasti, ti bi čitala kod nas i pjesme, a možda bi htjela napraviti i priredbu.

I još ima puno takovih prilika, oni nas, oni koji nas trebaju, malo “duldaju” (trpe, op u.), jer nas trebaju, bez nas izvana bi propali.

I to se neće nikada promjeniti, da će oni nas voljeti. Oduvijek su bili na nas ljubomorni i mrze nas. Nekad su nas zvali Jugošvabe, danas Švabe, nikada “naši”.

Ne drže se dogovora, prevariti će te dok se ti okreneš.

U selu vele: – Lako vama, penzija preko 2.ooo E, Betribsrente još k tome, a sada bi mi vas trebali slušati.

Ovdje su ljudi neiskreni, mi izvana sve moramo plaćati, 2oo posto više od domaćih. Nisu kod riječi i lijeni su, ne drže se dogovora, neodgovorni su.  Samo krive politiku za sve. Samo misle na feštanje.

A ja kažem, nakon 4 godine od  povratka …baš me briga, za sve, meni je dobro.

I nemojte se vraćati!