TEŽAK KORAK

Povratak? Kaj god!

piše: Ivek Milčec
Zagreb/ Svake godine, dolaskom ljeta i toplih dana, u Zagrebu susrećem dosta ljudi koje sam povremeno a neke i vrlo često, gotovo svakodnevno, viđao u Berlinu u kojem smo dijelili zajedničku, iseljeničku sudbinu.

Uglavnom su ti ljudi u mirovini i žive kak bi se reklo: tu i tam!

Dobro se još sjećam devedesetih godina kada je domovinskoj i iseljenoj Hrvatskoj nakon mnogih stoljeća uspjelo uspostaviti slobodnu Hrvatsku. Slobodu smo krvavo platili jer je srbočetnički agresor iza sebe ostavio spaljenu zemlju, mnogo poginulih, ubijenih i ranjenih hrvatskih branitelja i civila.

Ali, ne bi sada pisao o tome jer je Domovinski rat svima nama ostao u dubokom i neizbrisivom sjećanju.

Poznajem mnoge koji su tada govorili da će se, nakon što ispune uvjete za mirovinu, vratiti u domovinu jer im je dosta iseljeništva i izbivanja iz rodnoga sela ili grada. Samo su  rijetki rekli da će ostati u Berlinu iz  obiteljskih razloga i da se neće za stalno vratiti u Hrvatsku ili BiH.

Ali, kao što se to sada vidi, većina je ipak odlučila i dalje živjeti izvan granica Lijepe naše te povremeno na mjesec ili dva “skoknuti” do rodnoga sela, Splita ili Zagreba gdje su izgradili velebne kuće ili kupili stan u nadi da će se jednoga dana za stalno vratiti. Kaj god!

U ljetnih mjesec ili dva, gotovo svako jutro, moj susjed i poznanik iz Berlina teškim, izmučenim korakom ide po kruh i pecivo u obližnji “Tante Ema Laden”. Ponekad izmjenimo po koju riječ pitajući jedan drugoga za zdravlje a ja još dodatno pitam za neke zajedničke, berlinske poznanike. Ima ih već dosta koji su umrli i svoj posljednji počinak našli u, ipak, tuđoj zemlji.

Na pitanje, što je sa povratkom u lijepu prostranu kuću (koju je napravio na kupljenom gradilištu udaljenom jedva koji stotinjak metara od moje rodne kuće), neodređeno slegne ramenima te sa sjetom procijedi kroz zube: ‘Znaš, žena još mora raditi a djeca studiraju …’

Jednom mi je, kao da optužuje sam sebe, rekao, da je napravio veliku grešku što se nije na vrijeme oženio, nego je najprije kupio gradilište i izgradio kuću pa se tek onda odlučio na ženidbu s puno mlađom djevojkom koja, kako sam reče, ima još dosta radnih godina pred sobom.

A djeca, u ljetnim mjesecima, za vrijeme školskih ferija, više vole more nego vruć zagrebački asfalt. Ni naša, agramersko-kajkafska špreha im baš ne šmeka jer uspiju razumijeti tek pokoju riječ. Možda bi više razumijeli da su svladali hrvatski jezik pa muku muče, kao i većina hrvatske djece rođene u inozemstvu, kada treba razgovarati s bakom i djedom, tetom i sestričnom.

Mnogo iseljenici očekivali su da će uspostavom hrvatske države i pobjedom u Domovinskom ratu, naša zemlja ubrzo dostići standard zapadnoga svijeta. Umjesto napretka, jedan dio obogatio se na nepošten način a među njima i  bivši hrvatski premijer. Nekad  profitabilne i uspješne firme propale su a vojska nezaposlenih iz dana u dan rasla je  i tko zna  kada će u Hrvatskoj doći do pune zaposlenosti.

Vrlo često u predizbornoj godini (a to je ova 2015.) koristi se hrvatsko iseljeništvo tj. obećavaju se brda i doline, zove ih se na povratak i investiranje u domaće gospodarstvo.

Jasno, sve za dobivanje kojega glasa više.

Nakon izbora, ostaje sve po starom do nove predizborne kampanje.

Možda je i to jedan od važnijih razloga zašto se iseljena Hrvatska ne vraća i svoje teško zarađene mirovine ostavlja prebogatoj Bundesbanci.

Jutros sam na ulici čuo težak korak. Siguran sam da je to bio korak mog susjeda koji je išao po friško Pan-pekovo pecivo i bijeli kruh …