MIR VAMA

Naša suradnica iz Kutjeva, Marija Kukić u drugom nastavku opisuje hodočašće u Sarajevo i doživljaj susreta s papom Franjom na stadionu Koševo.

tekst i foto: Marija Kukić
Sarajevo/ Uzbuđenje je bilo na vrhuncu kada se na stadionu pojavio Sveti Otac.

Svi hodočasnici uzvikivali su:
„Papa, mi te volimo!“

Prolomio se dugotrajni gromoglasni pljesak.

Svi su okretali glave u smjeru kojim je trebao proći papamobil. A u njemu je papa stojeći, smješeći se i s ispruženim rukama blagoslivljao okupljeni narod.

I opet je odjekivalo:

„Papa, mi te volimo! Papa, mi te volimo …!“

O, koliko oduševljena, radosti, zanosa na samo jednom mjestu!

I dok su se vršile pripreme za početak euharistijskog slavlja, dječji pjevački zbor (ne znam odakle je) otpjevao je papi pjesmu. On je bio toliko oduševljen da je izrazio želju da je čuje još jednom. I doista! Djeca su, uz pomoć hodočasnika, ponovila izvedbu.

Na misnom slavlju koncelebrirali su biskupi kao i mnoštvo svećenika. Bilo je svečano i dostojanstveno.

U svojoj homiliji Sveti Otac je po tko zna po koji puta istaknuo neprocjenjivu ulogu mira.

„Vi vrlo dobro znate…koliko je razaranja, koliko patnji, koliko boli … Iz ovog grada uzdiže se vapaj naroda Bogu: NIKADA VIŠE RATA! Bosna i Hercegovina može izgraditi i učvrstiti mir temeljem dijaloga, izgradnje povjerenja i prihvaćanjem drugog i drugačijeg …“

Opet pljesak, pljesak … Pa, zar nije geslo ovog susreta bilo: „ MIR VAMA?“

Misu je vrhunskom izvedbom pratio pjevački zbor sastavljen od oko 1600 pjevača iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Na orguljama je svirao Danijel Žontar, pratnja je bio Puhački orkestar Oružanih snaga BiH, a dirigent vlč. Marko Stanušić. Svaka im čast! Nije lako ni jednostavno uskladiti u jednu milozvučnu cjelinu toliko glasova. Moram pripomenuti da se među izvođačima našao i Mješoviti zbor župe sv. Ante iz Bugojna kojim je upravljala s. Mirela Bliznac.

Kada je misno slavlje završilo, nametnula su se mnoga pitanja:

„Može li neki drugi narod pokazati toliko ljubavi kao ovaj naš? Ima li u srcima drugih naroda toliko emocija kao kod našeg naroda? Može li drugi narod pjevati , i u isto vrijeme plakati od ushićenja? Postoji li kod drugih toliko poštovanja i uvažavanja?“

Ponosna sam što sam dio ovog našeg naroda. Radosna sam što sam nazočila jednom veličanstvenom događaju i što mogu reći:

„Susrela sam i vidjela jednog velikog čovjeka čije riječi, misli i djela pokazuju da je on uistinu čovjek od Boga, za Boga i za sve nas.“

Sunce je pržilo nemilice. Samo je ponekad blagi povjetarac osvježio uzavrele obraze. No, sve se dalo podnijeti. A izlazak sa Koševa? Prava noćna mora. Kad su svladane sve prepreke, vožnja kući, ovaj puta bez policijske pratnje, bila je zapravo baterija koja je do kraja ispunila naša srca.
Ćevapi u Maglaju, prelazak granice, i opet smo u svom domaćem gnijezdu. Isti, ali obogaćeni jednim novim nezaboravnim detaljem koji se u Sarajevu ugradio u mozaik našeg života.