tekst: Marija Kukić
foto: Mirko Cenbauer
Kad sam ugledala prelijepi cvijet kojeg je naš kutjevački lutalac Mirko Cenbauer aparatom snimio na Bodenskom jezeru, zainteresirao me taj cvijet i počela sam proučavati.
Prije svega tražila sam njegovo ime. Doznala sam da se zove jedić ili ljutić. Stanište mu je zapadna i srednja Europa. Raste u skupinama na sunčanim, polusjenovitim vlažnim pašnjacima, uz rubove šuma i uz obale voda. Zaštićena je biljka, trajna zeljasta. Stabljika je jednostavna, uspravna, gola ili dlakava, visoka do 100 cm.
Ono što me je posebno iznenadilo za ovu biljku, kažu da je smrtonosna otrovna biljka. Otrovni su svi njeni dijelovi, posebice korijen. Zna se da je jedan iskusni engleski vrtlar preminuo, a kasnije se otkrilo da se otrovao ljutićem. Ako imamo ranicu na tijelu, a taj dio tijela ne zaštitimo, velika je vjerojatnost da će kroz ranu otrov ući u čovječje tijelo.
Poznato je oko 250 vrsta, a pripada porodici žabnjaka. Plinije je ljutić nazivao biljnim arsenom a služio je kao otrov za vukove i lisice te za pravljenje strijela. Zato treba biti posebno oprezan nakon kontakta s ovim ljepotanom.
Mnogi vole cvijeće; sobno, vrtno ili ono samoniklo. Ali prije nego što se odlučimo za neku ukrasnu biljku, moramo prije svega provjeriti je li otrovna ili nije.
Začudila sam se kad sam pronašla koje sve biljke jesu otrovne, neke čak i smrtonosne. I među mojim sobnim biljkama ima onih koje nisu baš preporučljive za držanje u kući.
Imam unučića od 9 i pol mjeseci, sve dira, štipka, čupka. Provjerit ću svoje sobno bilje i ako otkrijem bilo što sumnjivo, cvijeće leti van.