SLADOLED

piše: Ruža Silađev    
Slaaadoled! Slaaadoled!

Sladak kao med!

Sladoled! Sladoled!

Hladan kao led!

Slaaadoled! Slaaadoled!

Svakoga ljetnjega jutra budio nas je iz sna sladoledar. Vraćao se sa željezničkog kolodvora gdje su se već počastili putnici iz vlaka.
Vlakovi su putovali čak iz Budimpešte, preko Subotice, pa do Vinkovaca. Tu su  u njega presjedali putnici iz Beograda i svi skupa putovali sve do Zagreba. Onda je vlak pod teretom prepunim putnika, huktao, brektao sve do mora. To je bio vlak za more.

Naš sladoledar je vrijedno izjutra sačekivao taj vlak kojemu je naše selo bila usputna stanica. Putnici su kroz  prozore kupovali sladoled na opće zadovoljstvo. Pri povratku našega sladoledara sa kolodvora još uvijek je ostajalo sladoleda u njegovim kolicima.

– Sladoled!- vikao je neumorno.

Tako je mamio nas djecu na ustajanje. Rijetki su bili oni koji su mogli kupiti koju kuglicu. U mojemu djetinjstvu u dućanima je bilo samo bombona, karamela, dugačkih šarenih šećera i onih sa makom ili sa orasima.Čokolade je bilo jako rijetko i bila je vrlo, vrlo skupa, te su je mogli kupovati samo oni imućniji. Mi djeca radnika i seljaka smo dobijali jednu kuglu sladoleda samo nedjeljom. Ona je koštala pet dinara i ako smo toga tjedna bili dobri mama nam je poslije ručka davala petodinarku. Jurili smo na kolodvor, tko će prije, jer je tamo bilo uvijek mnogo svijeta koji je putovao tamo-amo. Među njima je obavezno bio  sladoledar koji je prodavao svoju robu.

Ah, kako su bila lijepa njegova kolica! Bila su svijetlo žute boje, na dva kotača i jednom „nogom“, a sa sve četiri strane su bili oslikani roza, žuti i bijeli sladoledi, samo što ne ispadnu iz korneta. Očima bi ih pojeo! Kavog li prizora! Kad slastičar digne poklopac sa sandučeta, dizala se hladna para mirišući do opijanja. Ta, tko ga ne bi poželio! Nigdje u selu se nije mogao kupiti sladoled ( još nije bilo fabrika koje su ga proizvodile), osim u sladoledarovoj kućici, budi, pored škole, i iz njegovih kolica. A, led nad kojim se hladio sladoled je bio onaj sa Dunava. Pravi prirodni led. Ljudi su ga zimi donosili sa Dunava kada se zamrzne. To su bile velike, debele sante koje su  razbijali sjekirama i oblikovali testerama. Onda su ih stavljali na velike saone, upregnute sa konjima u kojima je bila slama. Ona je služila kao izolator, da se led ne otopi do sela. U selu se led smještao u duboke podrume kafedžija i mesara i opet utrpavao u slamu.  Isto tako je sladoledar ljeti stavljao u svoja  kolica, prvo slamu, pa  led , a između njega u kantama sladoled. Išao je selom i nudio sladoled. Obično su roditelji tada bili na njivama, a mi djeca bismo zašli po šupama, kokošinjcima, kamarama sijena i slame. Tu su kokoške pravile svoja gnijezda i nosile jaja. Mi bismo potajice uzeli po jedno jaje i zamijenili je za kuglu sladoleda. Mama jedno jaje nije mogla primijetiti da fali, ali u dogledno vrijeme je ipak nekako doznala za naš nestašluk. Izdavali smo jedni druge iz ljutnje i tako bismo obavezno dobili po turu. Bila je to zaslužena kazna, jer smo i slagali i ukrali i prevarili.

Ajme, ali jednoga jutra se dogodilo nešto izvanredno! Nešto što ni u snu nismo mogli očekivati.

• Hajde, ljudi požurite! Pomozite, sladoled se topi! Upomoć!- vikao je sladoledar sa puta kojim je prolazio.

Nas četvoro smo iskočili iz kreveta, onako u spavačicama i pižamama i bosi pojurili na ulicu. Imali smo što vidjeti.

Na sred kaldrme, koja je bila od grubog kamena, neravna i sa puno rupa, ležala su prevrnuta sladoledarska kolica. Cijela gomila sladoleda se bespomoćno topila, a oko nje su plivale  po prašini ribice od pečenog šećera, pečene, ušećerene jabuke, dugi šećeri od maka, susama i oraha… Zanijemili smo od čuda i prionuli na posao! Eva je bila najstarija i najpametnija te se dosjetila što treba raditi.

• Ti, Mando, donesi veliku zdjelu i svi ćemo prvo pokupiti sladoled i kako ga kupimo usput i jesti, da nam ne propadne! Vinko, donesi lavor u njega ćemo kupiti ribice, jabuke i dugačke bombone. Ti, Ružice, donesi zdjelu i stavljaj karamele.

Poslušali smo je. Inače smo je rijetko slušali. Iz prašine smo vadili prave đakonije. Jeli smo sladoled i sakupili sve ostalo koliko se moglo. Umusani od glave do pete, od uva do uva, ušli smo u dvorište i na bunaru sa đermom izvadili kofom vode i prali preostali „plijen“. Mnogo smo se najeli toga dana. Roditelja nije bilo doma. Bili su na njivi, a mi  nismo ništa drugo jeli. Sladili smo se do mile volje. Izgleda da smo dosta pretjerali sa užicima jer nas je do večeri sve počeo boljeti stomak. Neko je povraćao, a nekomu je WC češće zatrebao.

I pored nevolja sa stomakom, često smo kasnije sa uzdahom spominjali kako se izvrnuo sladoled.