POŠTUJEM LI TE AKO TI NE KAŽEM

SPLIT PRIDE 2012: POŠTUJEM LI TE AKO TI NE KAŽEM…?
Piše: Dražen Radman
Povodom nadolazećeg ”Split Pridea 2012”, kao doprinos javnoj raspravi, a sukladno svom dubokom uvjerenju, iskazujem sljedeće:

Poštujem svakog čovjeka, ali to ne znači da se sa svime što on govori ili radi slažem. Poštujem svakog čovjeka, ali to ne znači da mu ne smijem reći da je neko njegovo ponašanje loše, pogubno ili grešno. Naprotiv, ako mi je zaista stalo do čovjeka, to ću mu nastojati i reći, bez obzira na rizik da budem obilježen kao čovjek koji drugoga ne poštuje, koji prema drugomu gaji netrpeljivost, pa čak i mržnju.

No, razuman i dobar roditelj će, na primjer, kazati svome djetetu da je nepristojno govoriti ružne riječi, pa i ukorit će ga ako treba. Dijete se, pritom, itekako može uvrijediti, rasplakati ili imati osjećaj da ga taj isti roditelj mrzi. Ipak, to ne znači da zbog takve mogućnosti (dobar) roditelj neće reći i postupiti prema onom što je najbolje za to dijete.

Znači li, samim time što je netko odrastao čovjek, da mu se ne smije (javno) reći da u nečemu duboko griješi, bez obzira što se to njemu, najvjerojatnije, neće svidjeti?

Nadalje, poštujem li svog prijatelja ili poznanika ako čini preljub, ako vara u poslu, ako se (egoistično) samosažaljeva, a ja mu ne ukažem da je to krivo i da bi bolje za njega bilo da to prekine ukoliko mu je zaista stalo do onoga što je ispravno, odnosno – i do samoga sebe?

Naravno, on mi može odgovoriti: ”Što se tebe to tiče? To je moja stvar.” Ali, time što je to ‘njegova stvar’, još uvijek ne znači da je u pravu. Pogotovo ne znači da je miran i sretan…

Jednom su nekog čovjeka upitali što misli o grupnom seksu, na što je on odgovorio: ”Za mene je to u redu, a za vas nije. E, pa tko je taj koji će sad reći što je u redu, a što nije?” To je pametno pitanje. Srećom, postoji odgovor na njega. Postoji netko tko kaže što je u redu, a što nije. Mislim na Boga. Na stvarnog i jedinog Boga. Na Boga istine i ljubavi. Na Boga milosti i mira. Na Boga nade i snage. Na Boga koji kaže da je preljub grijeh; da je varati grijeh; da je religiozno licemjerstvo grijeh; da je samopravednost grijeh; da je homoseksualnost grijeh; da je kockanje grijeh, da je gorčina, mržnja i nasilje grijeh itd.

Mislim na Boga koji kaže još puno toga, a ja mu vjerujem više nego sebi ili nekom drugom čovjeku. Vjerujem mu kad kaže da je svaki čovjek zaražen tim grijehom. Da je, dakle, bolestan. Pa to kažem i za sebe. Kažem da sam živio po svome, kako mi se prohtjelo, kako sam mislio da je u redu. A onda mi je pokazao da sam, bez Njega, zapravo izgubljen i (duhovno) bolestan čovjek. Pokazao mi je koliko sam slab i pokvaren, ponajprije u svojoj nutrini. Pa sam mu to i priznao, zvao ga upomoć, jer sam shvatio da sam bio slijep i da nisam mogao dobro vidjeti bez Njega i Njegove milosti.

Sva ova ‘prašina’ koja se ozbiljno podigla ovih dana; sva ova žuč koja se nemilice prolijeva; sve ove strijele koje se odapinju – plod su očitovanja pojedinih svjetonazora, a na koja, razumljivo, svaki čovjek ima pravo. Ipak, ključ za ispravno ‘postavljanje’ (i) u ovoj priči oko skorašnjeg ‘Split Pridea’ jest u davanju odgovora na tri (stara) pitanja: ”Ima li Boga ili nema? Što On kaže da je istina? Želim li ja tog Boga ili ću i dalje ostati sam svoj bog i krojiti sudove kako mi se čini da je ispravno, dobro i(li) ugodno?”

Ako Boga nema, onda je stvar jasna. Onda je situacija, kao što vidimo, ‘nabijena’ s velikom količinom ‘demokracije’ i s mnoštvom ‘istina’ koje u sebi nose (samo)razarajući naboj.

A meni se i inače čini da što je više takvih istina, da je utoliko i više različitih ‘svjetova’ koji se neminovno ‘sudaraju’ i nisu u stanju živjeti jedni pored drugih, pa čak niti unutar jedne prosječne obitelji.

I nekako mi se čini da što vrijeme više prolazi i što ovaj svijet više napreduje u pogledu osvajanja novih prava i tolerancija, zapravo sve više propada i tone. Možda upravo zbog toga što ne želi pronaći sidro svoje duše u Bogu Stvoritelju, koji ga jedini može izvući na površinu i pomoći mu da živi i voli bližnjega svoga onako kako je i zamišljeno, a ne onako kako je on (čovjek) izokrenuo.

Jasno, ovo je stvar spoznaje u području duha i duše, a događa se kad čovjek prizna da je malen pod zvijezdama i da mu treba Onaj koji je velik. Onaj koji je nad svim zvijezdama. Zbog kojeg čovjek može postati vrijedan dragulj u Njegovoj ruci, a ne ostati tvrd kamen koji se jedva čeka, na bilo koji način, baciti na onog drugog.

Dražen Radman
(pastor Baptističke crkve – Split)

Split, 30. svibnja 2012.