Iz naše arhive/ Objavljeno 26.06.2015.
piše: Slavica Jurčić
Brodski Stupnik/ Volim se sjetiti obiteljskih posjeta mom stricu Mati u Gorskom Kotaru, u jednom malom zabačenom selu u šumi.
Naš stric nas je uvijek dobro ugostio i u njegovoj kući smo se osjećali kao u svojoj. Iako je klima u tim krajevima hladnija nego u Slavoniji, tu sam ja uživala i voljela istraživati.
U sjećanju mi je ostala uspomena na jednu djevojku koju sam viđala svako jutro. Njen dolazak pred stričevu kuču najavio bi zvuk zvona na kravama koje bi ona vodila na pašu. Ja i sestra smo istrčale da ju vidimo, a ona bi se slatko nasmijala i pružila mi stručak šumskih jagoda. Toplina njenih očiju odavala mi je njen dobri duh. Ona je u mom sjećanju ostala sve ove godine.
Kad danas pogledamo oko sebe, malo tko da vam se nasmije srdačno i ljubazno. Pogotovo mladi, često su zamišljeni i odsutni duhom. A taj duh i osmjeh je imala moja gorska vila.
Tako ću ju i nazvati jer je u mom sjećanju njen hod bio lagan, kosa zamršena od vjetrova i kiša, a obrazi rumeni. Osmijeh moje vile bio je kao kod malog djeteta, a oči kao male razigrane ptičice, nemirne i vesele.
Gdje je moja vila danas, ne znam.
Posjetila sam ponovno to mjesto gdje smo se susretale. Nisam je srela.
Na tom mjestu gdje su nekada pasle njene kravice sada su luksuzne vikendice. Lijepo izgledaju ali …nema Nje, nema šumskih jagoda i mirisa koji dolaze s domaćim životinjama.
Ipak, ostaju mi lijepa sjećanja na rano ustajanje i spremanje na put, ulazak u auto i njene ruke koje mi pružaju stručak šumskih jagoda za put.
Moja mala gorska vila još uvijek hoda svojom planinom i budi maštu znatiželjnih turista.