PALA MI DEKA NA GLAVU

piše: Marija Matijašević
Berlin/ Često sam se pitala, kako je to moguće, da je nekome dosadno ovdje gdje ima tisuće mogućnosti za lijepo provedeni dan. Možeš cijeli dan ići u šetnju. Berlin je tako lijep. Samo par koraka  do vode i brodova. Samo par koraka …sjedneš u S-Bahn, pa se voziš …okolo, naokolo …uživaš!  Možeš šetati parkovima, kojih ima na sve strane, šetati po lijepim trgovinama, kupovati, u stanu  pospremati, kuhati … Ma nikada ovdje nije dosadno. A tek hobiji …nema što se ovdje ne nudi! Ali …sad ni ja više nemam volje. –Pala mi deka na glavu …stara je narodna izreka.
Dok sam tako godinama gledala naše žene kako cijele dane sjede ispred Rathausa na klupama, kraj vodoskoka, ili sjede u Karstadtu u restoranu po cijeli dan, nisam to sasvim  shvaćala. Mislila sam …pa što ne idu doma i ne sjede u svojim dvorištima, kraj svojih kuća, koje su mukotrpno sagradile, dok su ovdje radile teške poslove.
Padalo mi  na pamet …vjerojatno  im treba još koja godina do mirovine, pa ne mogu doma. Ili ne nalaze  mjesta u svojoj domovini, kod svojih ukućana. One su ovdje  s godinama navikle na svoj život i običaje, oni dolje na svoj, pa to ide teško zajedno. Sukobljavaju se dva svijeta. Čula sam priče …”kada sam doma sjedila u vrtu sa susjedom, sin mi bacio tiganj na glavu, dobro da je promašio” ili …“ja nemam ni sobe u kući koju sam napravila djeci, a i unuci me ne akceptiraju niti poštuju  zato sam se vratila i s još takove dvije svoje kolegice dijelim ovdje stan”, ili …kćer mi je sama u velikoj kući, ali ne radi, a ja nemam još penzije pa ne mogu k njoj doma”.
Sve su to dirljive sudbine. Tako …lutaju bake po gradu, na klupama odmaraju dušu, promatrajući ljude. Što li im se samo mota po glavi? Jesu li  sretne? Nadaju  li se domu i penziji? Koliko ih se neće vratiti kući? Sve više, čini mi se. Jedna draga starica mi priča: –Moja dva braka i moja umrla curica, bili su mi sve. Kad sam mlada došla ovdje, bila sam jamac jednoj našoj obitelji. Oni su nestali a ja sam desetljećima otplaćivala njihov kredit. Da nisam bila tako naivna, danas bih sjedila u svom stanu u Zagrebu i s ovom malom mirovinom  lijepo bi živjela u svojoj domovini. Ovdje ću biti anonimno pokopana,  jer nemam nikoga tko bi se pobrinuo.
Žao mi je nje. Pomažem  koliko mogu. Zovem ju i dolazim. Ali kad odlazim …tužnija sam nego prije. Životne priče ne prestaju. Svaka je roman u više nastavaka. I meni je ovih dana „pala deka na glavu“. Imam krizu …Odmah se sjetim svog unuka  kad je bio mali. Jednog dana došao iz vrtića, a mama ga stalno nešto zapitkuje. A on  će na to: –Pusti me, imam krizu! Uvijek se tome smijemo, ali to i nije smiješno za tako malu glavicu.
Sve je kod mene spakirano …sjedim i gledam u deku …hoće li pasti dolje, i kada? Nemam volje izlaziti, niti se susretati, lovi me kriza. Da li ću izdržati  još ovih nekoliko tjedana ili ću odjetjeti iz gnijezda sa zadnjim rodama …ako je još koja ostala, zakasnila. Odjetjeti iz gnijezda i ostaviti ga kao i sve rode.
Ovdje sad dani traju predugo a noći su prekratke. Sumnjam u svoju moć i ne vjerujem svojoj izdržljivosti. Sve je postalo poput gume za žvakanje. Lijepi se po meni. Razvlačim ju dok ne pukne. Gdje će se onda zalijepiti? Ispod neke cipele ili na neki rukav? Bit će pogažena ili odbačena? Ili će naći neko drugo mjesto?