Stipo Lučić
Dan u smiraju izmiče,
zapljuskuje sumrak svježinom,
noćni cvrkut melodijom opija,
šutnjom sutonom plovimo,
oblake mislima razmičemo,
prve zvijezde prebiremo,
negdje gore naša je.
Tišina donosi snove,
povezuje misli, slutnje,
dodiruje duše povezane,
tek ruka ruku tiho takne.
U noć se utapamo,
bliskosti predajeno,
tišinom poljupce šaljemo.
Oči u tami tražimo,
bljesak onaj znani,
kroz noć svjetluca.
Zvijezda naša blista,
gore, među mnogima,
u njoj su želje naše,
nekom gore odaslane.