Stipo Lučić
Tiho, o djeci, o životu, o potrebama,
vremenu što teče, usamljenostima mojim,
ljudima što čine život teškim i lijepim, o nama,
životu dolazećem i nadanjima tvojim.
Strepnje zajedničke i strahovi pišu se,
sumnje neke i želje nezajažljive,
pohote skrivene u osamljenosti,
mislima tamo gdje si ti, negdje.
Zovem te imenom dragim,
rečenice ljubavlju krasim,
upute i rijetke naredbe,
prostirem pismom tebi.
O drugim ti ljudima pišem,
kako promatram, učim,
da čudni su, teški, nepodnošljivi,
o radostima što daruju mi.
O onima pišem ti, što uznemiruju te,
grubo upadaju u usamljenost tvoju,
zlorabe odsustvo i udaljenost moju.
Zadnjim riječima pisma ljubavoga,
kao opravdanje svemu,
kradom podmetnem
– jer, samo te volim-