BEŠĆUTNOST – RAK KOJI UBIJA

piše: Dražen Radman
Na portalu ‘Slobodne Dalmacije’ od 19. lipnja 2015., pročitao sam tekst pod naslovom ”Unuk prevario djeda” 

koji govori o pokretanju kaznenog postupka Šibenskog Općinskog državnog odvjetništva protiv 39-godišnjaka iz Splita, a zbog kaznenog djela napuštanja nemoćne osobe i kaznenog djela krivotvorenja isprave.

Ukratko, radilo se o tome da su unuk i njegov djed zaključili ugovor o doživotnom uzdržavanju, što uključuje redovitu prehranu, liječničku pomoć, prikladan smještaj i pokrivanje troškova. Zauzvrat, unuk je po djedovoj smrti trebao dobiti svu njegovu imovinu.

No, unuk je uskoro odselio u drugo mjesto i, prema optužbi, prestao brinuti o svome djedu. Tako je starac ostao živjeti posve sam u kući,  i to bez redovite prehrane, higijene, medicinske brige, ali i bez novca za plaćanje režija. Zato je nesretnom čovjeku došla i ovrha na mirovinu, pa se njegovo stanje dodatno pogoršalo. Do te mjere da je, onemoćao, jednom prilikom pao i ležao krvav puna tri dana.

K tomu, unuk je djedu rekao da će mu posuditi 500 kuna, ukoliko mu ovaj potpiše zadužnicu kojom garantira da će vratiti posuđeni novac. Ali, što radi njegov unuk? ‘Iza djedovih leđa’, na zadužnici gdje je stajalo 500 kn, dodaje još tri nule i to ovjerava kod javnog bilježnika. Djedu je, naposlijetku, isključena voda, odnesena televizija itd. Konačno, danas se 84-godišnji starac nalazi u domu za starije i nemoćne osobe, vjerovatno živeći preostali dio života s beskrajnom tugom i boli u svome srcu.

Ako, prema izvještaju, sve ovo odgovara istini, onda o pojavi zvanoj bešćutnost treba prozboriti koju riječ. Ta pojava, tj. bolest, raširenija je nego se to na prvi pogled čini. Naša zemlja je, dobrim dijelom, prilično premrežena ovom bolešću. Ima je svugdje: u politici, u zdravstvu, u kulturi, u sportu, među supružnicima, u rodbini, među prijateljima, poznanicima …

Kad je jedan čovjek nedavno doveo svoju suprugu kod nekog psihijatra, ovaj je nije ni pogledao, a kamoli štogod priupitao, pokazao zanimanje za situaciju. Izmjenio je svega par riječi s njenim mužem, ‘procjenio’ stanje i pripisao ‘odgovarajuće’ lijekove. Možda je taj čovjek stručnjak u lijekovima, ali nije u ljudskosti.

Kad je jedan čovjek došao zatražiti razgovor kod nekog svećenika, ovaj je mislio da dolazi zbog milostinje, pa je i njegova prva reakcija bila takva. Nesretan čovjek se tada okrenuo i otišao. Znao je da ga na tom mjestu nema tko saslušati, a kamoli pobožno posavjetovati.

Kad je jednu mladu djevojku u autobusu čovjek pristojno zamolio da ustane i ustupi mjesto starici do nje, a koja se jedva držala da ne padne, dotična djevojka ga je samo cinično pogledala i nastavila gledati kroz prozor.

Bešćutnost se manifestira kroz hladnoću srca, ignoriranje te kroz opću nezainteresiranost za svoga bližnjega. Posebno onoga u nevolji. Bešćutnost je nerijetko povezana i s pohlepom pa bešćutan čovjek na onog drugog gleda kao na objekt kojeg treba iskoristiti. Makar to bio djed, rođak ili susjed.

Bešćutnost se, vrijedi reći, može protumačiti i kao nedostatak aktivne sućuti, koja gleda i traži kako da razumije drugoga, kako da mu pomogne… Jer nije dovoljno samo ‘ne činiti nikome zlo’. To je tek minimum. Stvar je u tome da činiš nekome dobro. Ne samo onome tko to ‘zaslužuje’ ili onome tko bi ti mogao uzvratiti. To ‘dobro’ se, naravno, ne očituje samo u vidu materijalne potpore, nego i u onome što ima veću važnost, a tiče se, na primjer, pažljivog slušanja nečije tegobe. Tiče se suosjećanja prema onome tko je tjeskoban zbog životnog razočaranja, pada ili nekog gubitka. A takvih je ranjenih ljudi posvuda oko nas.

39-godišnji unuk iz ove potresne priče jest čovjek koji je, poput mnogih, na putu ‘izgubio kompas’ pa se doveo u prilično bolesno stanje. Boluje od raka koji se ne vidi, ali koji je ipak zahvatio važne predjele duše, zadužene za funkcije koje se zovu ljubav i suosjećanje.

Stoga je ovaj čovjek, i svatko sličan njemu, u smrtnoj opasnosti. Ne zbog kaznenog progona, već zbog maligne bešćutnosti. K tomu, ta bolest gotovo uvijek ima naviku prijeći na zdrave stanice te ih pretvoriti u mrtve. Takvi tipovi raka znaju ponekad, nekim nevidljivim putem, prijeći i na djecu, pa kad odrastu i sama obole od iste bolesti. Jer su ‘ozračena’ primjerom svoga roditelja. Ili su ozračena pretežitom društvenom klimom u kojoj se nalaze. Bešćutnost je, dakle, zarazna i pogubna pojava, kako za pojedinca tako i za cijeli narod.

Nezgodno u cijeloj priči je to što za takve tipove raka ne postoji precizna medicinska dijagnostika. Naime, čovjek mora sam doći do spoznaje da je nasmrt bolestan. Sam mora doći do priznanja da ima bolesnu dušu i da je odgovoran za nju. Da mu treba i oprost i pomoć, najprije ona – odozgor.

Ta pomoć se uvijek odaziva skrušenom srcu.

To, onda, bude djelotvorna milost koja mijenja ne samo dlaku, nego i ćud oboljelog čovjeka.

17. srpnja 2015.