tekst i foto: Marija Matijašević
Stružec/ Pričam s mojim voćkicama i zalijevam ih. Posadila sam ih, kada sam se vratila kući, a sada me daruju prvim plodovima.
Istina neke su se posušile, a neke više ne uspijevaju na zemlji hrvatskoj, koje su bile za vrijeme mog djetinjstva tu. Rasle su i njima smo se gostili, bile su slatke i prehranjivale nas.
Ne uspijeva više dud, bistrice šljive, petruške šljive, koje su dozrijevale za Petrovo, oskoruš, drenek.
Toga više nema u ovim selima, ako i ima, vrlo su rijetke.
Sada sadimo istočno voće, koje se teško prima.
Tako me ove godine iznenadila moja mala voćkica “kaki”. Ima ona 14 plodova. Zato ju moram, za vrijeme ove žege, svaku večer zalijevati.
Šljive bile tri, i te su pojeli škvorci.
Kruške su jako rodne i orasi, stari nekoliko decenija.
Radujem se kakiju, baš me zanima kako “šmeka” ovdje na ovoj zemlji. Još moram malo čekati da dozrije.
A grožđe će dozrijati, kada dođe gospođa Sonja. Čeka ju jedna sadnica, da ponese u Berlin.
