piše: Viktorija Banić
Moja poznanica, liječnica, bori se s karcinomom od prošle godine. Otkrila ga je slučajno. Sama sebi. Naslutila, kao i veliki broj žena, bez obzira na struku.
Neće ovo biti priča o nužnoj prevenciji, kontrolama, koje su nesporno potrebne. Ovo je priča o ženi, točnije „Ženi“, jer ona to jest.
Nakon duge noći razmišljanja „što ako“ i slutnje u koju je bila gotovo sigurna, jutro je donijelo i formalnu potvrdu dijagnoze.
Uslijedilo je standardno i to što je prije bilo moguće, jer je nalaz bio takav. Loš. Krenuti odmah. Zavrtio se krug kemoterapija, zračenja, alternative, preispitivanja sebe i svojih uvjerenja, pa ispočetka. Otišla je kosa, njen ponos. Nježnu dušu je ogrnula perikom, zadržala entuzijazam, snagu i osmijeh, kao i mnoge žene.
Ono što ju čini posebnom, ne kažem jedinom, ali posebnom svakako, sve to bez dana bolovanja! Bez godišnjeg odmora! Kombinirala je dežurstva tako da uspije na vrijeme pregurati mučnine nakon kemoterapije, da bi svoj posao nastavila raditi nasmijano i odgovorno.
Niti to joj nije bilo dovoljno, nego je istovremeno završila i subspecijalizaciju. Kad je primijetila da počinje zaboravljati, što je, kako kaže, česta nuspojava takve terapije (njena „kemica“, tepa joj), dodatno se posvetila i nastavku učenja jezika (upravo paralelno završila šesti stupanj!) kako bi se prisilila da ostane skoncentrirana.
Nije dozvoljavala da zaboravlja, da se umiri, opusti. Da previše razmišlja. Radije je usavršavala nepravilne glagole, sintaksu i kondicional.
Za sebe kaže kako to nije ništa posebno i da nije sigurna kako bi sve to podnijela da nije radila. Osjećala se korisnom, imala obveze, pomagala drugima … To je bio njen izvor snage.
A spavanje? Naspavat će se jednom, dodaje. Možda ovo ljeto. Na godišnjem. Mora dijete i psa odvesti obitelji na more pa možda i za sebe ukrade malo vremena …
Smije se. Kosa joj raste. Zbunjeno provlači prste kroz lijepe mekane kovrče i kaže kako si izgleda kao dečkić. Jedva čeka da joj konačno i naraste, prizna. Pri tom joj lijepe oči sjaje i izgleda kao zadovoljna i sretna žena. Gledam ju, šutim, tek povremeno nešto kažem. Puštam ju da priča. Ona pršti veseljem kao dijete, priča, i opet se smije …
Volim ljude koji se smiju, puno smiju i sama sam takva. Lakše se nositi sa životom na taj način. Stvarnost je ionako nemoguće promijeniti, onda joj barem promijeniti oblik, formu, ne dozvoliti da nadvlada. Pri tom, svakako, saslušati i druge oko sebe.
Ne, ne želim reći da tako svjesno ili podsvjesno svoje probleme ili tegobe uspoređujem s nečijima, pa mi bude „lakše“ ili se postidim svoje slabosti. To nikako ne!
Smatram da je uspoređivanje bilo koga s bilo kime beskorisno, gubitak vremena i osobnosti. Tamni dio duše koji pogano ozdravljuje tuđim bolom.
Pred ovakvom ženom se osjećam kao dijete pred prvom obožavanom učiteljicom. Ono što sam sigurna je da su moje oči dok mi priča još šire od njenih dok mi se srce trudi upiti, „prepisati“ snagu, volju …
Bože moj mili, koliko čovjek može ponijeti … Koliko razočarenja prihvatiti i prepreka preskočiti … Pri tom ostati uspravan i ispravan, nasmijan i jak.
Znam, kažu …nosi tko može. Ne slažem se, ponavljam po tko zna koji put, nosi tko mora! Svi mogu, samo ne moraju. Pitanje je samo koliko je to što se „može“?
Život je danas pun čvorova, teško razmrsive muke, a spretnih i strpljivih prstiju za razvezati ih sve je manje.
Sigurna sam, kad bi mogli unaprijed znati što je pred nama, svijet bi bio prepun uplašenih nepomičnih ljudi koji sjede pored ceste života, u čekaonici kolodvora bez polazaka. Bez volje i hrabrosti da se krene.
Svaka tuga, svako razočarenje i muka samo su me učinili više čovjekom. Čovjekom koji je u stanju razumjeti i osjetiti više nego prije toga. Onakvim čovjekom kakvim, u konačnici, želim biti. Puno malih tuga gradi snagu i mudrost. Gradi prihvaćanje i mir, jer znam da mogu. I hoću. I jesam.
Ali na tom putu uvijek ponovo naiđem i na ovakve, posebne ljude, od kojih mogu naučiti da je moguće i više i strpljivije.
Ovaj život je, u konačnici, prilika da u sebi sagradiš čovjeka. Tvoj potpis i jedini vrijedan trag bit će upravo tvoj utjecaj na druge ljude, na njihove živote, stvarnost.
I kad te ne bude.
Ili upravo baš tada.
Kao drago sjećanje kojem se prikloniš kad je teško.
Do tada, hvala svima koji ste dragi i iskreni, vrijedni, dio mog života. Nadam se da sam i ja barem trag u vašem.
A Njoj? I svim poznatim i nepoznatim ženama u istoj borbi? Što skorije i potpuno ozdravljenje. Veliki osmijeh na licu barem 10 puta na dan.
Možeš ti to!
Divim ti se!