piše: Viktorija Banić
Sunce veliko, toplo i žuto, baš kao dukat o vratu mlade snaše, grijalo je Mariju. Od rođenja. Voljela je ona slavonske žege i miris zemlje, baš kao i oštre zime sa puno snijega i sve svoje slavonske običaje.
Bila je tipično dijete Slavonije. Dijete koje marljivo radi od kada pamti za sebe, igra se i buči zajedno s ostalom djecom u sokaku, ide k misi i uživa u prasku ukrasa i boja nošnje na sebi i oko sebe u posebnim prigodama. A bilo ih je.
Svaki roditelj misli da njegovo dijete zaslužuje bolji, svakako lakši život nego što je njegov. Još kad bi to bilo moguće bez odlaska… A djeca? Neki odluče ostati s roditeljima jer im se ne da dalje učiti, sve im je to predaleko i dugačko, a zemlja miriše i čeka da joj se posvete. Zauvijek i do kraja. Oni drugi, koji misle da je lakši ili bolji život ipak negdje drugdje, pa bilo to i privremeno, upiru poglede u obližnje gradove i razmišljaju o unosnom i cijenjenom zvanju.
Tako je Marija, slušajući razgovore oko sebe, bez da je i pravo razumjela što su zapravo poticaji, otkupna cijena, kooperanti, ipak znala što je loša godina, suša ili kiša kad joj nije vrijeme, kao i što su žuljave ruke i pognuta leđa… Još davno je odlučila da će njen put biti drukčiji. Pa čak i kada se vrati u svoje selo, bit će to neka druga Marija, za kojom će se bake okretati, kimati glavom i upirati pogled u ponosnu Marijinu mati. Put do njenog ponosa vodit će, odlučila je, preko medicinskog fakulteta koji je, onako marljiva, upisala bez veće poteškoće, potaknuta upravo strahom od znanja gradske djece, kojima je jedina obveza u životu učiti.
Kad su krenula predavanja boljela ju je udaljenost od obitelji, još veća nego za srednjoškolskih dana, mnoštvo obaveza, još veći grad, koji je do tada poznavala samo za odlaska na liječenje ili posebnim prigodama. Nije lako biti sam, rijetko navraćati doma. Studij je teži, ljudi udaljeniji nego što je to ona naslutila. Pogubila se pomalo u godinama i obvezama, pokušavala izmiriti sebe s onim što mora, želi i namjerava. Zapela je, baš taj jedan ispit i nikako dalje. Nesigurna i razočarana slušala je i roditeljska prigovaranja, predbacivanja. Selo se smješkalo, a vrijeme bježalo brže nego ikada. Odlučila je odustati, priznati poraz, vratiti se pognute glave… Baš tada, kada se pomirila sa činjenicom da će razočarati roditelje, spremna trpjeti podbadanja u selu, baš tada je položila taj neosvojivi ispit! I dalo joj je to vjetra u leđa, pa je puno lakše i brže riješila sve ostale ispite i jednoga dana osvanula s diplomom medicinskog fakulteta u ruci.
Vratila se svojima i gotovo drugi dan po povratku stalna briga i tema postade Marijino zaposlenje. Sam Bog zna gdje je i koga otac sve pitao, na koliko vrata pokucao, ali eto, uspio je isposlovati staž za Mariju u bolnici obližnjeg gradića. Sada je sve bilo na svom mjestu…, osim Marijinih godina. U selu cura od blizu 30 godina, pa i da ima tri fakulteta, ostaje samo stara cura. I baš tada je Marija upoznala Josu, automehaničara iz susjednog sela. Nije joj baš bio par po školi, možda čak ni po izgledu, a i poslove je često mijenjao. Ipak, mislila je, vrijeme njenog biranja je prošlo… I tako se vrlo brzo, neki su govorili i prebrzo, počelo govoriti i o svadbi, očito s razlogom jer uskoro su objavljene i zaruke, a onda i sve ostalo po redu kako treba…
Svadba? Prava slavonska, svatova stotine, a jela i pića toliko da nitko ne bi ostao gladan i da je svadba dvostruko duže trajala. Marija važna, čak pomalo i otresita, bahata prema najbližima oko nje. Malo ih se moglo s njom mjeriti. A kad bi ostala sama, grizlo ju je što njen brat Josu nikada nije prihvatio, što je ponavljao da mu se kod njega nešto ne sviđa. Ljuto je razmišljala, pa i sam Joso mu je davao povoda. Zauvijek je ostao u jednom dijelu sebe distanciran, čak i prema njoj. Pa i promišljanja o životu su im se znala značajno razilaziti, posebno kad bi postao nervozan bez nekog očitog razloga. Evo i sada, na samoj svadbi, vidjela je kako se preznojava i luta pogledom. Kako je večer odmicala dosta je i pio. Ali Bože moj, ipak je svadba, bučna i sita, puna cvijeća, puna bjeline njene haljine, kao što je i red da bude.
Otpočeo je zajednički život i selo je usmjerilo svoje misli i poglede na neke druge parove, brige ili blagdane, a Mariju i Josu prepustilo svakodnevici.
A onda su primijetili da Marija postaje tiša i šutljivija, a glavu spušta sve niže. Konačno je opet osvanula u roditeljskoj kući. Selom se poput hica proširila priča kako su nestali svi novci od svadbe. Kako je Joso bio dužan nekim ljudima, puno, puno novaca i kako je sve to bez njenog znanja dao. Čulo se čak da se zato i oženio njome, trebali su mu novci, hitno, vjerovnici su bili dovoljno uvjerljivi…
A Marija? Osim svog posla radi i honorarno. Neki kažu da mu je zapravo sve oprostila, povjerovala njegovim objašnjenima i pomaže mu isplatiti dugove, jer kod takvih ljudi ih ima, uvijek, samo što ne zna kako sve to priznati roditeljima. Jer on će se promijeniti, rekao joj je da hoće, samo što ostali ne vide to što ona vidi i neće joj povjerovati…
Drugi kažu da prihvaća sve ponuđene honorarne poslove da bi bila daleko od stvarnosti, daleko od svega i susreta sa mnogobrojnim zluradim, ali i bijesnim pogledima. Osim toga, kažu da štedi za angažiranje odvjetnika, zbog razvoda, pa za tužbu, za…
Koja je pouka ove priče? Nema je, niti je uvijek mora biti. Barem ne vidljive. Baš kao niti kraja. Priča je život, a njega se nastavlja živjeti ma u kojem pravcu svojeglavo krenuo.
Što je pravedno, što pametno znat će se na kraju, kada ionako bude svejedno. Do tada? Jednostavno živjeti. Dan po dan. Do sljedeće priče. Tvoje?