HRSKAVA PRIČA
piše: Viktorija Banić
Crni, bijeli, pa i polubijeli, okrugli i duguljasti, samo svježi ili i vrući, pa onaj „od jučer“, s raznim sjemenkama, inačice od krumpira i čega sve ne – kruh naš svagdašnji.
U današnjem svijetu i načinu života čak pomalo i prestaje biti „svagdašnji“, neka nova pravila u ishrani …
Kad bolje razmislim, toliko sjećanja je povezano s kruhom …
Djedove i očeve priče o njihove dvije vodenice, „mlinice“ i ljudima koji su se u njima sastajali. Moj djed, vodeničar, bio je domaćin, gazda u tim druženjima. Marljiv je to bio i siromašan svijet koji je dovozio svoje žito i kukuruz i koristio čekanje na red, rijedak predah u težačkom životu, za pričanje istinitih i „nakićenih“ zgoda, mudrosti i životnih istina kojima je djed bio sudac, kvalificiran valjda brojem istih koje je u životu čuo, pa ako ništa drugo, prepoznaje nešto novo …
Sljedeće „krušno“ sjećanje je baka i njen okrugli, tanki i hrskavi kruh „ispod sača“ kako posebnom metlicom mete pepeo s njega, „lug“ bi ona rekla, kad ga pečenog vadi. Često sam zamišljala da sav taj hrskavi okrajak izrežem u komadu, u obliku velikog prstena, vijenca i jedem dok ne puknem. Uh! Ne treba valjda pojašnjavati da se nikad nisam usudila. Stroga je baka bila, a kruh u svom značaju i simbolici za nju nedodirljiv … Ili, doručak kod bake: kruh, mlijeko, zapravo bijela kava ili „Divka“ i miris netom naložene vatre i mada mi ovo nikad nije bilo omiljeno jelo, jela sam zbog bake, vatre i osjećaja sigurnosti i topline …
Sjećanje se nastavlja slikom bezbrižnog djetinjstva u susjedstvu velike državne pekare, gdje se kruh pekao za trgovine, ali nije se mogao tu i kupiti. Kad u hladno predvečerje cijelo naselje zamiriše od toplog kruha, mi djeca umorni od igre i već pomalo gladni pokucamo i tražimo kruha, a pekari uvijek izlome par vrućih štruca i razdjele nam … Kako malo za sreću treba!
I brašnom su nas u šali znali posuti, ali kruh su uvijek dali … Jednom smo brat i ja pola dana jeli, ma valjali po ustima, kupljeni kruh i pri tom se žalosno pogledavali znajući da ako mami priznamo da nam je kruh čudan, slijedi liječnik, antibiotici, opet grlo…
Uz ručak je mama već nakon prvog zalogaja izjavila – Pa ovi pekari stvarno ne misle glavom, opet sol nisu stavili! A nas dvoje zatečeni u pola premetanja po ustima bezukusnog zalogaja i mora se priznati, iznenada sretni!
Sigurna sam da nije bilo djetinjstva, ni odrastanja bez kruha koji je namazan pao na pod i to, zna se, namazanom stranom, kao i one velike metalne bakine kante s marmeladom, prepoznatljive boje i s velikim naslikanim licem djeteta koja marljivo liže veliku žlicu punu marmelade…
S kruhom je bila vezana i nestašica struje, „redukcija“, kao i jako hladni zimski dani na čudan i mirisan način. Kako? To su situacije kad je mama znala ispeći veliki, domaći kruh, a mi smo se oblizivali kao dva mačka čekajući da se konačno ohladi, mrzeći ono mamino – Kruh se ne smije vruć rezati jer ne bude dobar, a i trbuh će vas sigurno zaboljeti! A tek onaj mamin posebni uskršnji ili božićni kruh…
U Slavoniji sam imala priliku vidjeti kako peku kruh jednom tjedno, ili u deset dana. Naloži se u dvorištu velika zidana krušna peć i peče se 7, 8, 10 velikih okruglih kruhova i pogače „usput“, onako, kad se već loži. Pečeni kruh se hladi, reže i zamrzava i vadi prema potrebama velikih i od rada gladnih obitelji, kojima bi bio gubitak vremena svaki dan ložiti krušne peći. A kriške tog kruha su teške, pune i guste, dovoljna je jedna da se najedeš…
Puno je priča o kruhu… Jedna se dogodila u mnogobrojnoj obitelji poznanika, vrijeme nakon drugog svjetskog rata, ljudi više gladni nego siti. Baka ispekla kuglof za Uskrs i djeca jedva dočekala da završi misa, obavi se baš sve što treba i da se konačno jelo nareže. Ispostavilo se, vrlo brzo, da je jedan njen nestrpljivi i poduzetni unuk još jučer. ne mogavši dočekati Uskrs, napravio rupu s donje strane, sve iznutra pojeo, a nastalu šupljinu napunio kruhom, da se ne primijeti. Kruha, doduše, isto nije bilo u neograničenoj količini, ali u odnosu na uskršnji kuglof, sve je gubilo svoju vrijednost…
Danas u prosječnoj trgovini ili pekarnici ima toliko vrsta kruha i peciva, s raznim dodacima i u raznim varijantama, oblicima i veličinama da zapravo mislim da je kruh izgubio na neki način ono svoje prvo i najvažnije značenje – kruh naš svagdašnji. Prije umorim i sebe i nestrpljivu trgovkinju, nego što uspijem izabrati što zapravo želim.
Nikako ne mogu, niti želim preskočiti ono – tko tebe kamenom, ti njega kruhom …, pa tražiti kruha „svrh“ pogače …, kruh sa sedam kora …, kruh i sol …, kruha i masti …, kruha i igara …, dobar kao kruh …, ne ostavljaj kruh naopako, leđa će te boljeti (?!) …, zvoni podne, vadi kruh iz torbe …, dok ima kruha, nije gladi, pa sve do famozne Marije Antoanete i njenog bisernog odgovora na pritužbe puka da kruha nemaju – Neka jedu kolače!
I svakako, prvo što sam naučila o kruhu bilo je da se ne prosipa, ne baca i da se kruhom ne igra, jer ga možeš biti željan …
Ono što ću ovaj put preskočiti u vezi s kruhom su nedozvoljeni aditivi, boje, upitna kvaliteta brašna, normativi, interesni lobiji, zarada, nova saznanja o zdravoj prehrani, bla, bla… To neka ostane za neku drugu i drugačiju priču. Ja ostajem u mirisnoj i toploj priči o kruhu, koliko god to bude moguće. Nije ni čudo da molimo upravo – Kruh naš svagdašnji daj nam danas …
I, da, potpuno sam sigurna da je najčešće pitanje koje ste postavili ili čuli u svojoj obitelji bilo upravo: “Treba li kupiti kruha?“