piše: Nela Stipančić Radonić
S protokom vremena mnogi događaji se kad-tad razbistre kao magle u dolini, pa i oni najsitniji, najnevidljiviji ljudskom oku. Čovjek samo treba imati puno strpljenja i ne odustajati u traganju, kao oni tragači na Divljem Zapadu, koji su cijelog života samo ispirali šljunak u potrazi za zlatom.
I ne mora značiti da su nešto pronašli, ali barem su dobro provjerili, prije no što su odlučili krenuli dalje.
Otprilike danas nekako slično izgleda i život prosječnog Hrvata iz Bosne, koji više ne živi u svojoj zemlji, bilo da je riječ o izbjeglicama, prognanicima, ili onima, koji su otišli sami u potrazi za zaposlenjem i nekim boljim životom, a svi s namjerom da se jednom vrate …
I onda se desilo. Pojeo ih je muk. Pogurile ih godine od čekanja. Oslabio im svima skupa vid od pogledanja u daljinu za pređenim putem. Zato oni danas tragaju, poput tragača za zlatom za komadima svoje prošlosti. I ne daju se nikako omesti u svom poslu.
Iako je sve jasno, kao današnji dan. Ostali su bez svoje zemlje. I bez svega. Stoga, Hrvati i Indijanci mogu biti braća i to ona po krvi. Uostalom, postoji jedna grupa od 50-ak Hrvata, prognanika iz Kaknja, Zenice, Travnika i Konjica koja već godinama živi u “indijanskom rezervatu” (uradak se može pogledati pod naslovom Prognani Hrvati žive u indijanskom rezervatu u Čapljini na youtubu.com). I nikomu ništa! Ljudi posve zaboravljeni, ostarjeli, razboljeli se. Nikomu i ne pada na pamet da im obnove porušene kuće. Birokracija, kažu oni, a ja bih rekla – to je slika današnje Bosne i Hercegovine!
Danas, kao i sve ove godine, kada se još uvijek nove i nove povijesti pišu, vode uporno verbalni ratovi, a s druge strane sve više novih vlasnika nad zemljištima, kućama, pa i cijelim selima i gradovima, neće se više niti moći, a niti imati ikakvog smisla reći: “Slušaj, ja sam tu živio i svi moji. I to kroz stoljeća!”
Barem, toliko! Minimum istine u svrhu “dobrosusjedskih” odnosa. Koji bi se možda i mogli održati unatoč svemu da jedni ne uzimaju sve pred sobom, dok drugi ostaše posve bez ičega.
To je ta priča. I doista, u njoj nema nimalo mjesta za ali … S ognjišta su svojih nestali Hrvati iz Bosne. I gle, ta Bosna bez njih je toliko čudna. Nešto joj silno fali. Boluje od nečega, a nitko ne zna od čega? I zato joj ne mogu nikako niti naći lijeka.
I bojim se da će ga još dugo tražiti, ali uzalud.
Da, zid je to veliki između jednih, drugih i trećih, a između njega puno samo pustih riječi, skrivenih i podmuklih planova i lažnih obećanja.
Mislim da se otpriike tako osjećaju zapravo svi oni koji jednom napuste svoju zemlju.
Napušteno.
Na ovakva razmišljanja me potaknuše zapravo masovne izbjeglica koje se zadnjih mjeseci slijevaju odsvud u Njemačku (iz Sirije, Iraka i tako dalje), da ne nabrajam brojne nesretne, opustošene zemlje i ljude bez puno nade za bolji život u njima.
Ili ipak trebam?
Jer među njima je odjedanput izronila i čedesno velika brojka iz zemalja jugoistočne Europe (ili Zapadnog Balkana)!
Sada je, naravno predodžba o izbjeglicama postala prava zbrka u glavama Nijemaca. A iskreno, i u mojoj!
Eno, na televiziji sam svojim očima vidjela na popisu pet, šest ljudi iz Crne Gore. Pitam se, što se to zapravo događa tamo da ljudi danas bježe?
Jer, postoji podatak da je više od 60 000 ljudi s toga područja podnijelo zahtjev za azilom u Njemačkoj, a to je, kako tvrde, čak “dvostruko više nego iz Sirije”. Za Siriju pak svi znamo da je rat, ali, također, svi znamo da na ovim područjima nema rata.
Znači, ponovno neka neobjašnjiva pojava. Ili nije?
Ovo je doista zanimljiv slučaj i vrijedan svake pažnje, pogotovo, ako se zna da proces obrađivanja zahtjeva u Njemačkoj traje dosta dugo, dok tražitelji azila za to vrijeme dobivaju novac.
Nije li ovdje svaki komentar suvišan? Jer, to nije dolazak ni zbog rata, a niti radi posla. I to u vrijeme dok je Njemačka pretrpana i opterećena izdacima i brigama o pravim izbjeglicama. Sad se pak još moraju baviti i ovim, kako ih zovu, lažnim izbjeglicama. Lijepo. Kad ne umiju vlade, umiju balkanske lukave glave!
Stoga mi se čini potpuno razumnim stav nekih njemačkih političara koji smatraju da treba lopticu prebaciti u susjedno dvorište, otkud je i došla, tj. izvršiti pritisak na vlade tih zemalja, koje se, očito, ne snalaze dobro ni u ratu ni u miru.
Pa …čemu ili komu onda služe, pitam se?