piše: Nela Stipančić Radonić
Toliko usta doziva sa svih strana
toliko riječi kao lavina pada
kao nikad do sada
i zatrpava čovjeka
dok vrte se kazaljke na satu sve brže
kao ringišpil s praznim sjedalima
što zrakom kruže i nestaju u visinama
O, čovječe, kamo si se skrio pod
teretom sumnji, očaja i nemoći
pa te nema više ni na jednome mjestu
gdje se osipaju zvuci ljepote uz violine
sljubljeni uz napudrane obraze ponosa
i drhtaje krhke pod naborima krinoline.
Hoćeš li ikad više izaći iz mraka
i zaplesati na podiju pod mjesečinom
prošaranom zlatnom čipkom od zvijezda
pa poput labudova otploviti za svojom braćom
umjesto glavu pognuti u samoći
uz šumove tuđih koraka u daljini.
O, čovječe, kamo si nestao u noći
i ostavio prazno mjesto za stolom gdje
sjedi ljepota usamljena i tužna
dok ti loviš po šumama divlje zvijeri
očiju punih mržnje i iskrivljena lica
zbog straha od drugoga čovjeka.
O, čovječe, zaljubi se ponovno u ljude,
i pobjegni od mraka.