piše: Viktorija Banić
On voli. Ili barem misli tako. Situacija komplicirana. Uglavnom je takva.
Ona? Hm … Recimo, jako puno traži, uvjetuje, a ništa ne pruža. On bi trebao riskirati sve. U slučaju neuspjeha, nema povratka na staro.
Ona? Ne garantira ništa…, zapravo mi se čini da ga doživljava kao most do nekog svog odredišta. Prolaznu fazu.
On me pita što ja mislim …
Znam prijatelju, nije lako biti sam. Posebno u danima kada ti treba netko tko zna šutjeti u dvoje. Netko u čijem se pogledu možeš sakriti od svijeta. Biti slab i tužan, naći snagu, volju. Naći smisao kad pogubiš konce iz čvrsto stisnutih prstiju i ostaneš prestrašen. Netko. Barem nakratko. Da je tu. Ma i privid nekoga takvoga kradeš od dostupnog. Uporno pronalaziš opravdanja kad razočarenje i sumnje provire kroz pukotine stvarnosti.
Znam, želiš čuti – Ogrij se! Ali pazi da ti vatra ne uhvati skute! Hoćeš li je se moći odreći na vrijeme i osjetiti kad je posljednji trenutak za to? Hoćeš li opet biti nesretan, lud? Želiš li je za sebe jer je stvarno želiš ili upravo zato jer je komplicirano, uvjetovano, gotovo nedostižno… Jer znaš da je ne možeš zvati svojom? Ona to niti nije. Ona to niti ne želi, stvarno, iskreno… Tko voli, a tko se samo podupire u ovoj priči? Teško razlučiti…
S druge strane, drugi par, očiju punih samo onog drugog, sve dok žena nije naglo izgubila vid. Pokušala ga je odgurnuti od sebe, osloboditi. Gurnuti ga tako na put nekome s kim će opet biti sretan. On je ostao. Boljela ga je njena ogorčenost vlastitim ograničenjem, ali je shvaćao. Morala je ponovo naučiti živjeti, hodati, raditi. Drugačije, ali i dalje samostalno… Bez njenog znanja bio je blizu nje svaki dan, uklanjao zapreke, otvarao zatvoreno, pogledom davao znak prolaznicima da joj treba pomoć, da joj priđu. Nije dao da posrne, da odustane. Osamostalila se, ponovno stekla samopouzdanje, opet osjetila sebe kao ravnopravnu osobu. Vjerojatno nikad niti neće saznati što je učinio za nju i kolika je zapravo bila njegova ljubav, ali to zapravo i jest bit…
Jer, iskrena ljubav je upravo to, emotivna razina na kojoj je tvoja najveća sreća upravo sreća i sigurnost osobe pored tebe, jer živiš, voliš i osjećaš. Ne samo nju, nego kroz nju. Za nju. Svijet gledan njenim očima.
Ljubav je napajati se zadovoljstvom kad daješ, pružaš, ne mjereći i ne tražeći ništa zauzvrat. Pri tom se osjećaj da baš nikad nisi sam ne mora nužno podudarati s metričkom udaljenošću. Takva ljubav ne prijateljuje sa sumnjom. Prepoznati ćeš. Znati ćeš da je upravo to ono za čim tragaš, da si stigao na odredište. Zato, ne umaraj se, ali i ne posustaj. Mada samo „rijetki nađu rijetke“… Ili uporni?
Zato prijatelju, s početka priče, odgovaram, ljubomora u sebičnom pakiranju od prigode do prigode, garnirana sa inzistiranjem na nedvojbenoj i trenutnoj odluci znak je samo apsolutne okupiranosti sobom. Znak jednokratne ljubavi sa upadljivom društvenom, financijskom ili inom konstrukcijom u pozadini. Gdje si tu stvarni ti?
Ne, nemoj mi biti tužan. Samo si mislio da ju imaš. Kao vlastitu sjenu za vrućeg dana. Niti ona nije tvoja, samo joj je zgodno da te prati. Čim naiđu potmula grmljavina i masni oblaci, razuzdano će se premjestit kod prvoga kojeg obasja sunce…
„Sve vrijedno, pušta korijenje u tvoju zemlju života, i ostaje čvrsto uz tebe… Sve što nije vrijedno, otpada poput jesenjeg lišća, jer nema korijenja niti stremi s tobom Nebu. Stoga, što je trebalo – otpalo je i neka na zemlji i ostane. Jer je jalovo…“, kažu…
A ja, pitam se, često, jesu li one zapamćene, „prave“, takve upravo stoga što su ostale nedosanjane, nerođene?
Zvijezde su se, iz samo njima znanih razloga, nepredvidivo rasipale po nebu, da bi se poklopile za nekoga drugoga. I hvala im što je tako, jer stvarnost često ogoli nagomilanu čežnju i potroši boje ostvarene veze. A ono što je i dalje neostvareno, ma koliko trenutno boljelo, ostat će toplo sjećanje, zaklon za ispraznih, kišnih dana kad se zatekneš kako odsutno, kao školarac, prstom ispisuješ znane inicijale na orošenom prozoru.
Zato, ni ne treba sve imati. Uzeti pod svaku cijenu. Ovako, ostaje samo tvoje, željeno. Bez javnosti koja nepozvana zlurado krade drage trenutke. Usnule. U baršunastoj glazbenoj kutijici sjećanja. Baš kao mekani ogrtač malene balerine, uvijek spremne za još jedan ples. Novi početak sa svakim novim otvaranjem.
A ako još uvijek imaš dvojbi, prijatelju, iskreno mi odgovori – da izgubiš vid bi li ipak ostala s tobom?
Pametnome dosta …
Zaljubljenom nikad.
Znam.