Piše: Viktorija Banić
Na izlazu iz trgovačkog centra opkolila me je sa svih strana i istovremeno porazila vrelina ljetnog poslijepodneva. S čežnjom sam se sjetila ugodne klime upravo napuštenog zatvorenog prostora. I zasjedne mi nametljivo u misli ono vječno pitanje – jesu li ranije ljeta bila manje vruća ili smo se „razmazili“? Dok tako šutke prebirem po glavi, slažući argumente „za“ i „protiv“ ugledam tri lika ispred sebe – mama i dvoje djece.
Mama je žena četrdesetih godina, dotjerana u bijeloj haljini, sa velikim sunčanim naočalama i profesionalno posvijetljenom kosom, vezanom na potiljku. Pored nje dvije djevojčice, također u bijelim haljinama – jedna vrtićkog uzrasta, druga stara desetak godina. Prizor gotovo nerealan. Razmišljam što li rade, o čemu li pričaju? Pogledom pokušavam odgonetnuti. Stavljaju nešto u kolica za kupovinu, nova, od crnog sjajnog umjetnog materijala, na dva bijela kotača i s visokom ručkom. Zatim ugledam i platnenu torbu na ramenu mame i u djeliću sekunde zagrizem čvrsto u svoj „Madeleine kolačić“…
Moja je kći tada bila kao ova starija djevojčica, imala je desetak godina. Svi se, a pogotovo djeca, ponekad vežemo za neku stvar, među tolikim sličnima, a da je teško objasniti pravi razlog. Ona je tada imala jednu svijetlo zelenu majicu kratkih rukava, koja je na cijeloj prednjici imala veliku sliku Minnie Mouse. Niti jednu drugu majicu nije toliko često nosila, toliko voljela. Čak i kad joj je postala premalena navlačila ju je s mukom i uvjeravala me da joj je još uvijek sasvim dobra. Sve do dana kad je i sama shvatila da dalje ne ide. Bila je toliko tužna i istovremeno tvrdoglava da sam uporno pokušavala pronaći neko rješenje.
I tako mi je sinulo da na novu platnenu torbu za kupovinu našijem izrezanu prednjicu majice i tako joj dam novi „život“. Bila je oduševljena. Cijelo sam poslijepodne ručno rubila, prišivala, dodala jedan cvjetić, dugme s jedne jakne i nekoliko perlica uz rub. Sve po njenoj želji. Na kraju je to ispala sasvim zgodna torba. Prenosila je ona vjerno i tenisice i opremu za plažu, svašta. A onda je jednog dana prestala biti važna. Moja je kćer narasla, a njena je torba ostala „mala“. Što smo na koncu s njom napravile, više se niti ne sjećam – proslijedile mlađoj nećakinji, negdje donirale, čak bacile? Nisam sigurna.
Uglavnom, baš ta „moja“ torba, njihala se na ramenu žene ispred mene! Moja, jer dvije takve ne mogu postojati. Bez razmišljanja sam joj prišla i upitala je od kud joj je ta torba? Pogledala me iznenađeno i rekla da ju je kupila. Rekla sam da se vjerojatno zabunila i da ju to pitam zato jer sam sigurna da je to bila omiljena torba moje kćeri koju sam svojeručno izradila. A onda ju je prerasla i vjerojatno proslijedila nekome dalje, rekla sam. Razoružana je promrsila da ju je dobila u udruzi „Mali zmaj“, koja, koliko se sjećam iz neke tv-reportaže, pomaže obiteljima lošeg materijalnog stanja. Sada sam ja bila ta koja se iznenadila – em, kako je do njih torba stigla, em mi gospođa, a ni djeca ne izgledaju kao netko tko treba ikakvu pomoć. Dapače… No, tko sam ja da sudim? Pristojno zahvalim, pozdravim i krenem.
Ploveći tako po nekim prošlim vremenima i čudnoj slučajnosti u gotovo milijunskom gradu, začujem viku. Okrenem se i razaznam onu ženu kako bijesna psuje, viče, prostači – što ja hoću, što je mene briga, sad bi ja torbu natrag, e ne ide… A onda priprijeti kako je moja sreća da njen muž nije tu jer on ima „vrlo kratki fitilj“ i on bi mene već sredio ! I tako unedogled…
Zastanem, a ona psujući stigne do mene. Pokušam joj mirno objasniti kako je sve pogrešno shvatila, torba davno prestala biti naša, pitala sam samo zato jer sam sve to već bila zaboravila, jer me podsjetila na djetinjstvo moje kćeri. Osim toga, ponovim, kolika je bila vjerojatnost da naiđem na nju? Ona me ne želi saslušati i nastavlja vikati. Uz to starija djevojčica plazi jezik, mlađa se mršti! Bože dobri, kakav limb!
Kažu da pametniji popušta, pa dignem ruke od svega i nastavim svojim putem. Ona ne odustaje, slijedi me u stopu. Nailazi neki čovjek i u prolasku procjenjuje situaciju, meni, kao, suučesnički namigne, a njoj kaže: „Da, takvi su ljudi. Zato ja nosim pištolj i sve pištoljem rješavam. Po kratkom postupku!“ Škripavo se nasmije i produži, a ova „genijalka“ iza mene prihvaća i viče:“Da! Da mi je pištolj sad bi ju upucala, odmah sad!“
Slegnem ramenima i pomislim kako je danas ipak vruće nego što se da izdržati, pa su i neki ljudi nervozniji, ma, luđi nego inače. Poželim samo što prije stići kući i ispiti čašu hladne vode. Šteta što mi je ta zajapurena jednostrana žena pokvarila jedno, zapravo, sasvim ugodno poslijepodne. Svojom mi je uskošću stisnula čaroliju nenadanog susreta sa tračkom prošlog vremena, mrveći sebično komadić moga Madleine kolačića… Sigurna sam da će ta, na tren pronađena torba, nakon ovog susreta sigurno završiti u njenoj kanti za smeće. Ni kriva ni dužna. A toliko je toga preživjela…
Najviše mi je žao što je onemogućila nešto što je moglo biti sasvim lijepa priča o jednoj posebnoj torbi. Ipak, niti uz sav njen trud i ružne, grube riječi, nije uspjela, a niti će, uprljati onaj trenutak kad smo se srele i prošetale u prošlost, s rukom pod ruku, jedna našivena rasplesana Minnie i ja zatrpana vrećicama, a ipak nikad laganija u jedno vruće, vruće ljetno poslijepodne. Zato i zapisah ovu priču, torbi na dar. U inat!