Piše: Viktorija Banić
Brak je, prema nekakvoj osnovnoj definiciji „zakonski i društveno uređena zajednica, obično između jednog muškarca i jedne žene, koja je regulirana zakonima, pravilima, običajima, vjerovanjima i stavovima koji propisuju prava i obaveze partnera i njihov zajednički status prema djeci (ako ih bračni partneri imaju)“.
Koliko života, načina življenja je zgusnuto u ovih par redova znakova? A stvarnost? Baš kao onaj voćni sirup koji se miješa s vodom, pa nastane sok različite slatkoće. Ovisno o omjeru. Svega.
Davno, prije 50 i koju godinu, Luka je upoznao Katu. Mladost je sama po sebi lijepa i neispisana, ponekad nestrpljiva, puna očekivanja, tako su i oni ubrzo zaključili da su pronašli jedno drugo, onoga tko će ispuniti baš njihova. Je li jezičak njihove vage „za“ i „protiv“ malo brže pretegnuo na jednu stranu zbog toga što roditelji nisu bili oduševljeni tom vezom, Bog će znati. Mislim da se i njih dvoje više ne sjećaju svega. Uglavnom, bez čvrste potpore, a u vremenima odlaska (koja za nas, izgleda, nikad niti ne prolaze!) krenuli su tražiti svoju sreću u Njemačkoj. Vjenčali su se, zaposlili, dvoje djece donijeli ovom svijetu i onda se odlučili za, po mnogima, najnesretniji oblik zajedničkog života – ona će se s djecom vratiti, on će ostati. Klasična priča, nova kuća se gradi, roditelji sve stariji, osim toga, nije zgodno, a ni jeftino, odgajati u tuđini dvoje djece bez pomoći svoga.
Baš kao i „privremeni gastarbajter“, tako se i „privremena“ odvojenost tek oživljena u stvarnosti svakodnevice pokaže, postane zorna u svoj svojoj veličini i duljini…
Tjedni se spletu u mjesece, a mjeseci pobjegnu kao godine. U međuvremenu dragi ljudi, dijelovi njih samih, njihovi korijeni i debla, a ponekad nažalost i jednako mlade i čvrste grane, venuli su, osušili se, a ponekad u trenu bili iščupani, slomljeni zauvijek. Luka bi dolazio u kuću crnine, ispraćao i vraćao se u Njemačku, a Kata je gurala i ono „prije“ i ono „nakon“ događaja.
Bilo je i sretnih trenutaka, kako i sama pjesma kaže – šaka suza, vrića smija…“ I pričesti i krizme i školovanja, odrastanje uopće. Ali i svi oni Božići, Uskrsi, patroni župe, nenadani praznici, koji su bili kao darovni papir u koji su zamatani veliki događaji, pa se ovi redoviti, godišnji, slabo i primjećuju.
Vrijeme je bezobrazna kategorija koja voli pobjeći s burom u zimskim večerima, ali i zavući se u hlad smokve kad pripeče i nestati u samo njemu znanom pravcu. I dok se jedno smjenjivalo s drugim rugajući se sporosti onoga prije sebe, Katina i Lukina djeca su odrasla, tražila ljude koji su baš njihov izbor, pa su stigla i djeca djece.
Ostalo je sve bilo naizgled isto – više sijede kose i tek pogled koji se sve rjeđe sreće i sve češće sklanja. Kažu da se to zove – život…
A Luka? Dostojanstven, uredan, pomalo tašt, tražio bi svoje mjesto u obitelji prilikom kratkih susreta, sve teže shvaćajući, točnije, tvrdoglavo ignorirajući činjenicu da ga već dugo tu nema. Činjenicu da se život događa i organizira, živi, svakodnevno. Ne samo za praznike. Živi bez njega.
O tome kako je Luka u Njemačkoj stvarno i živio nikad nitko nije objektivno razmišljao. Jer sve naše „Luke“ dobro znaju što su i kakvo ostavili kad su otišli, a svi oni koji ostaju sigurni su da je puno bolje onome tko je pronašao načina da ode, jer teže mu, od ovoga ovdje, nigdje ne može biti. Novčić sa dva lica.
A život? Život je to „dva života“ u kojem jedan počinje gdje drugi završava, ovisno o tome ideš li kući ili od kuće. A opet, vrlo je teško odrediti i definiciju „kuće“.
Kažu – onaj tko dobije njemačku mirovinu debelo ju je odradio, kao i to da – malo tko dugo u njemačkoj mirovini uživa. Pa eto, Luka je mirovinu odradio i zaradio, a zdravlje? Ispalo negdje putom! Mada, godine su, nije više vita jela i ovdje bi ga svašta dohvatilo. Osim toga, njemačke bolnice i operacije, pa i naše uz „šuškave“ preporuke i zahvale liječnicima, zakrpaju rašiveno.
I tako, centrifugalne i centripetalne sile obitelji i života potpomognute mirovinom propisanom slovom zakona, Luku su opet stavile pred vlastitu obitelj. Da opet bude dio, jer to tako je i treba, ide samo po sebi. Ili?
Još par bura, žega i patrona i zasvijetli, kao crveno svjetlo na spuštenoj rampi željezničkog prijelaza dok vlak tutnji, 50 godina braka! Zlatni pir. Okupila se obitelj, prijatelji, nazdravljalo, pjevalo i sjećalo. Šalilo na njihov račun, na račun godina. Predlagalo im se da, sad kad su „velike“ godine, a proslava sljedeće obljetnice tek za 10, slave barem jednom godišnje. Jer, baš je lijepo ovako se sastati, slikati se sa djecom, unucima, svojima…
Na kraju svega, je li 50 godina puno ili je to zapravo malo? Osim toga, kako bi i što čovjek napravio kad bi mogao sve ponovo? Zaključak, uvijek isti, neka je kako je, jer tek se na kraju vidi grdosija snage, volje i strpljenja potrebna za jedan ljudski život. Tko bi se još jednom s takvim brdom hrvao?
Ipak, neka još par bura i žega. Neka.