ZAMISLI

Dajana Sabo

Zamisli, kap si rose na latici prve tratinčice,
u društvu procvale trešnje, obzor ti je tako krut.
Misli, rana zraka sunca nošena povjetarcem,
tamo negdje daleko, ostavljaš svoj trag. Lišću
praviš put.
Sanjaš, daleko si. Vidjela si ljepote svijeta,
među njima si. Oči su ti besmrtne.
Da si magla koja blijedi, nepostojeća tama,
da si dim lokomotive, gust i bijel, šlagom zamjenjen,
putuješ visoko. Među oblake.
Sanjaj, dugo vrijeme svoga postojanja, u najljepšoj
ovojnici. Sada si tu. Sada si prijatelj. Ne bježi od kiše,
ne može ti ona ništa. Tek okrhnuti tvoju kap.
Lagano i mirno.
Pomisli, da možeš letjeti, lastavicama predvoditi put
ka Suncu. Da si Duga, bila bi nedodirljiva.
Pomisli, tek si čovjek ,krhkog izdisaja, zaostalog sjećanja.
Uvenut ćeš prije nego zora poljubi nebo.

Zamisli, da si kap rose na zadnjoj tratinčici,
u društvu uvenule trešnje, obzor ti je tako  krut.
Misli, kasni poljubac mjeseca nošen hladnoćom magle,
tamo negdje daleko, blijedi tvoj trag. Lišću mrsiš put.
Sanjaš, blizu si. Vidjela si strahote svijeta,
među njima si. Oči su ti umrle.
Da si magla koja ostaje, vječni trepet tmine,
da si dim lokomotive, užegao i crn, smrću zamjenjen,
padaš duboko. Među bezdane.
Sanjaj, kratko vrijeme svog postojanja, u najtjesnijoj
ovojnici. Sada si tu. Sada nisi prijatelj. Bježi od kiše,
njena stvarnost ti može nauditi. Ispariti tvoju kap.
Lagano i mirno.
Pomisli, da ne možeš letjeti, lastavicama produžiti put
ka Suncu. Da si Duga, bila bi ponižena.
Pomisli, tek si čovjek, krhkog izdisaja, zaostalog sjećanja.
Uvenut ćeš prije nego zora poljubi nebo.

Zamisli i reci mi gdje tvoj odraz sada biva?