Sjećanje na neke dane …
piše: Slavko Žebić
Ne treba vas čuditi naslov, jer u Gibarcu smo za priredbu, uprizorenje dramskog djela ili kazališnog komada, uvijek govorili, zabava. Bilo je to odomaćeno među domaćim pukom, pa, iako je na plakatu stajalo, primjerice, “Dramska sekcija KUD-a „Vladimir Nazor“ iz Gibarca iduće subote prikazuje komediju S. Nastasijevića „Ženidba Pavla Alamunje“ u režiji učiteljice Ruže Divald”, moji Gibarčani su znali reći; u subotu je ponovno neka zabava.
Ruku na srce, to i jest bila zabava za Gibarčane, posebice kada u selu nije bilo struje, o televizorima da i ne govorimo, a u čitavom selu bilo je tek pet, šest radio aparata; na željezničkoj postaji, u Hrvatskoj čitaonici, radio je imao i prvi predsjednik u selu, Josa Žebić i učitelj Andrija Divald te župnik Antun Cvrković.
Tijekom godina stanje se mijenja, pa je Gibarac struju dobio 1958. godine, a prvi Tv-prijemnik instaliran je u Maloj dvorani Zadružnog doma 1961. godine, a za praćenje programa naplaćivalo se 5 dinara. Tih godina, u selu je bilo već 50-tak radio aparata, a polovicom 60- tih narod je već kupovao i tv-prijemnike, mada je većina Gibarčana i dalje program pratila u Domu.
Hrvatska čitaonica je u to doba bila priča za sebe, u čitaonicu se dolazilo u večernjim satima, odlagalo kaput ili kakav ogrtač i obvezno šešir, sjedalo se za stolove i netko je čitao knjige a netko tisak. Posebice je omiljen bio Vjesnik u srijedu. U čitaonici se igrao i šah, u tišini, bez komentara, a u dugim zimskim večerima igrao se i turnir. Jake gibaračke snage smjenjivale su sa na vrhu natjecateljske tablice a među boljima su bili Ivan Fišer, Marijan Žebić, Mirko Bilandžija i dr. Poslije su stizali i neki novi klinci pa su stare asove u vrhu smijenili Đura Jurišić, Đuka Bataković i dalo bi se još tu nabrajati.
Od vremena izgradnje Zadružnog doma radi i KUD „Vladimir Nazor“ a dramska je sekcija bila jedna od boljih, no mora se reći da je i ranije bilo kulturnog života u selu pa je ovaj KUD slijednik tradicije Ogranka Seljačke sloge, udruga koje su 20-tih prošloga stoljeća formirane diljem Hrvatske pa naputku HSS-a. Već sam pisao o kulturnom životu u Gibarcu i spominjao Seosku lolu, dramski komad s pjevanjem kojega su na gibaračke daske postavljale sve generacije kako su dolazile. Priložio sam i fotografiju iz 1959. godine, jer ta ekipa je i najdulje taj komad držala na repertoaru. Govorio sam i kako su Gibarčani najčešće igrali hrvatske spisatelje, od Ilije Okrugića do Ante Jakšića i Joze Ivakića, no igrani su u Gibarcu i Branislav Nušić, Milan Ogrizović, Velimir Subotić i drugi, a moju je generaciju na pragu punoljetstva zapala komedije srpskog autora Slavomira Nastasijevića, pitke i smiješne radnje sa dosta satire. Mi smo prilično ozbiljno shvaćali i izvršavali sve zahtjeve učiteljice Ruže, naše osnovnoškolske učiteljice, i na kraju smo do suza nasmijali naše Gibarčane, i ne samo njih. Naime, gostovali smo u okolnim selima, bili nagrađeni pljeskom u Lovasu, Ilači, Slakovcima i nastupili na općinskoj smotri u Šidu, ali nismo se plasirali za zonsku smotru u Mitrovici.
Pred vama je fotografija iz 1965. godine, pa je ovo i prilog obilježavanju 50. obljetnice od kako je objektiv fotoaparata Mila Mađarca ovjekovječio trenutak generacije iz 1947. godine uz dvorišni zid gibaračke osnovne škole. Osobe koje vam se smiješe sa fotografije svakako zaslužuju da se ponešto i kaže o njima. S lijeva na desno stoje; Slavko Orozović, Ivan Darabošić, Marija Antić, Mata Vidaković, Stipa Mutavdžić, Ljuba Begović, Stipa Kozarević, Ivica Mutavdžić i Emil Gestić. Ćuče; Slavko Žebić, Dragica Užarević, Antun Čolić, Marija Ubrekić i Mata Barišić.
Na žalost, prepolovili smo stanje. Od 14 osoba, koliko ih je na fotografiji, čak 6 je Bog pozvao k sebi, a dvojica prijatelja su trenutačno u bolnici, jedan u Osijeku a drugi u Srijemskoj Mitrovici. Što bi rekao najpoznatiji Lala, Đorđe Balašević, putuje moje društvo a i ja čekam na red. Tri osobe s fotografije danas su u Osijeku, jedna u Tenji i jedna u Našicama i samo nam je još jedna Gibarčanka u Šidu.
I da završim, parafrazirajući poznatu pjesmu Stanka Šarića iz Dukata, ili kako se danas zovu, Najboljih hrvatskih tamburaša, ako gore postoje isto tako daske koje život znače, još ćemo se mi kadgod okupiti i zajedno nastupiti u kakvom sakralnom kazališnom komadu.