“Martinje” je proslavljeno i u Osijeku
piše: Slavko Žebić
Osijek/ Jedanaesti studenoga nadnevak je spomendana sv. Martina, biskupa koji je dignut na čast sveca. Ali u našem puku slavi se i kao nadnevak krštenja mladoga vina. Legenda kaže da sv. Martin nije uživao u vinskoj kapljici, no ipak ga je puk vezao uz vino.
Uz vino vežu i sv. Vinka, koji također nije uživao u vinu, ali vjerojatno zbog imena, a vinopije kažu da je sv. Martin kao vinski svetac slavljen najprije u Zagorju, koji piju vino u neograničenim količinama i rano beru grožđe i rano slave krštenje.
U ostalim vinorodnim područjima navijek se slavio sv. Vinko (22. siječnja), ali i običaj Martinja sve više osvaja i druge hrvatske krajeve, jer Zagorci su se navek dobro slagali s Hrvatima.
Legenda također kaže da je sv. Martin prije bio zaštitnik sirotinje, jer je svoj biskupski plašt podijelio s promrzlim beskućnikom. Umro je u Francuskoj, i kako je običaj, ispratili su ga brojni pučani, koje su nakon pokopa počastili vinom. pa je to valjda vezivanje njegovog imena za vino. I za sirotinju, kažu osječki umirovljenici, jer svaki je dan ljepši uz vino. Ne kažu bez neke da je dan bez vina kao dan bez sunca, a svjetski je poznati znanstvenik i izumitelj penicilina, Alexandar Fleming izjavio: „Moj izum liječi ljude, vino ih usrećuje!
„In vino veritas“, stara je latinska sentenca, a istinu o krštenju mladoga vina prema Križevačkim štatutima, pronosi retfalačka umirovljenička udruga i to već desetljeće i više. Okupe se uvijek, 11. studenoga, u prostorima Gradske četvrti Retfala, dobrano napune prostranu odaju i uz mrs i slastan zalogaj krste mlado vino i naravno, uživaju u dobroj kapljici do sitnih sati. Započeo je to pok. Tuna Vukašinović i spomenute štatute prilagodio slavonsko-baranjskom podneblju, a svake je godine poklonika sve više.
Više od stotinjak osječkih umirovljenika i zaljubljenika u dobru kapljicu okupilo se o ovog nadnevka sv. Martina, rekla nam je predsjednica retfalačke podružnice Zdenka Petrović i pohvalila se kako su vrlo aktivni a skup za Martinje je uz Valentinovo, najposjećeniji. Inače, imaju redovite mjesečne zabave a znaju otići i do Višnjice kod Slatine i Kloštara Podravskog a idu i prema istoku, do Iloka i do Subotice. Baš u ovo predbožićno vrijeme kane i do Budimpešte.
Zabava se zahuktala a u ulozi biskupa Martina odlično se snašao umirovljenik Đuro Mokranj, koji je sukladno štatutima molio martinjski očenaš, podsjetio nazočne na nezaobilazne vinske zapovijedi a dotaknuo se i aktualnoga trenutka i zazvao zagovor sv. Martina da sve poklonike mladoga vina i dobre kapljice oslobodi od malih mirovina, predizbornih obećanja, lažnoga blagostanja i još puno toga. Potom je krstio mlado vino riječima: „Krstim te mošte u mlado vino sa željom da se oslobodiš od svih boljetica, ponajprije vode bunarske, da godiš uz svako jelo i liječiš odane poklonike, da budeš uzrokom dobrog raspoloženja i općeg veselja, a dodajem ti i zrno soli, da glava ne boli“…
Na to su svi podigli čaše u zrak i uz zahvalu sv. Martinu obilan zalogaj zalijevali mladim vinom i veselili se uz glasne tamburaše. Na jelovniku se našla mlada pečena prasetina, no predanje kaže da se uz blagdan sv. Martina služila pečena tusta guska, pa su Zagorci, a običaj je tamo i začet, svetoga Martina zvali guščjim svecem.
Moram priznati, mi u Gibarcu nikada nismo slavili Martinje, niti smo sv. Martina vezivali uz vino. Moj djed po ocu bio je Martin i u kući se slavio njegov imendan, pilo se naravno i vino, ali nije se to vezivalo za krštenje mladoga vina.
Od kako je vijeka i svijeta u Gibarcu je kao vinski svetac slavljen sv.Vinko, a Gibarčani su toga nadnevka (22. siječnja) ranom zorom odlazili u vinograde, naoružani tek opušenom kobasicom i slaninom, orezali po jedan čokot vinove loze, na lozu objesili kobasicu i sve to blagoslovili poznatim gibaračkim bijelim vinom i molili očenaš za dobar urod grožđa i još bolji prinos vina u godini koja je započela. Uz očenaš je izgovaran i zagovor da najesen grožđe visi baš kao i kobasice, a da bude bobica koliko je kapljica vina, kojim su moji Gibarčani poškropili vinovu lozu. I tako se išlo od vinograda do vinograda, a tko je mogao uvečer stajati na nogama, nastavio je slavlje uz tamburaše.
Na kraju, podignimo čašu vina i nazdravimo svim štovateljima rajske kapljice i svetoga Martina: – U zdravlje i sretno!