KAK PISATI

piše: Ivek Milčec
Svi mi, bilo da se pisanjem bavimo profesionalno ili iz hobija, imamo isti problem a taj je kako pisati?

Pri tom ne mislim da li pisati na latinici ili “ne daj Bože na ćirilici”, nego kak pisati da zadovoljimo naše čitatelje a pogotovo one koji traže dlaku u jajetu.

U hrvatskoj domaji predizborna kampanja  ulazi polako u neizvjesnu završnicu i svaka nespretno izgovorena riječ dobro dođe protivničkoj strani. Jasno, od jedne riječi za čas nastane rečenica a vješti politički manipulatori od nje često naprave  rado čitano štivo kojim se “hrane” članovi ili simpatizeri određene stranke.

Kaj se nas novinara tiče mi bi morali pisati nepristrano i objektivno bez obzira o kojem se političaru, stranci, sucu ili biskupu radilo .Morali bi pisati istinu i samo istinu, ali odmah se postavlja pitanje; je li to moguće s obzirom da o našem tekstu ne odlučujemo mi tj. pitanje je hoće li urednik dati zeleno svjetlo za objavljivanje ili će tekst završiti u redakcijskoj košarici za smeće.

Dobro se zna da su predizborne kampanje, kak u Hrvatskoj tak i u svim demokratskim državama, prepune niskih udaraca ispod pojasa, vrijeđanja protivnika i njihovih obitelji koje često prelazi u mržnju i želju da se svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima dotuče i ponizi političkog protivnika.

Sve dosadašnje analize i prognoze govore da se po prvi puta od uspostave slobodne Hrvatske nalazimo pred najneizvjesnijim ishodom parlamentarnih izbora  s mogućnošću da će pobjednika odlučiti svega nekoliko stotina glasova. Znači, pred političkim strankama i strančicama predstoji teška bitka za svaki glas i sasvim je jasno da se pritom ne bu nitko obaziral na nekakvi fer play nego se bu išlo na klasični K.O.

U takvoj situaciji vrlo teško je biti neutralan ili nezainteresirani promatrač pa cinički reči: ‘Baš me briga koga budu zobrali…svi su oni isti!’

A novinari, koji su po naravi posla obvezni objektivno informirati javnost, u nekim tiskovinama ne odlučuju ili ne mogu odlučiti sami o svojim političkim favoritima jer umjesto njih odlučuju oni kod kojih zarađuju kruh sa sedam kora, kruh svoj svagdašnji.

Pa kak onda pisati?

Ja osobno, imam tu sreću da već gotovo trideset godina  pišem iz ljubavi prema pisanju za razne hrvatske tiskovine  i ne živim od spisateljstva. Pišem i pisat ću iz uvjerenja a istina mi je uvijek bila na prvome mjestu.

Često se ta moja istina nekima ne sviđa, ali to je njihovo pravo i ne zamjeram im. Kao slobodan novinar i poeta, ne dajem za pravo onima koji pišu i govore da je u Lijepoj našoj na vlasti ‘nenarodna vlast’ pa bi onda,da je po njihovom, možda trebalo i nad ‘nenarodnim glasačima provesti lustraciju’ jer to su, uglavnom “jugonostalgičari, koji su protiv slobodne, katoličke i demokratske Hrvatske.”

Kaj god!