Od Boga sam dobila “brata”
piše: Marija Matijašević
Nedjelja, kao i svaka druga, koja se neće nikada ponoviti, kao ni ono što ode u prošlost.
No, tempo ovog brzog života, ne dopušta nam da mislimo na to. Inače bi nas to previše boljelo. Za nepovratnim danima, događajima, i sudbinama.
Pa tako ne znamo nikada i nigdje što nas čeka, svaku minutu ili sekundu. Zato treba živjeti svjesno, otvorenih očiju hodati kroz svijet dok ga još imamo.
Jer mi imamo samo jedan svijet i samo jedan život. I to se nikada ne vrača.
Rađanje prirode i dobivanje božjih darova su nezamijenjeni i nepredvidivi. Malo ih dobivamo i malo ih prepoznajemo.
Takvo blagostanje se dogodilo jedne nedjelje u meni, za vrijeme mise u selu. I to dok je župnik mekanim glasom, propovijedao: – Svaki čovijek bi trebao imati brata, rame za plakanje, za slušanje, za podršku, za toplu riječ, za pomoć…
Tada mi sine jedno pitanje: – Zašto ja nemam nekoga? Brata?
Kad je misa završila, otišla sam kod župnika, i rekla: –Ja isto nemam brata, hoćete li mi Vi biti brat?
Nato me on sa čuđenjem pogledao, nasmijao se i rekao:- Hoću!
Ja mu na to velim: – Ajde si Vi to još jednom premislite.
On veli:- Hoću!
Na to smo si dali ruke i pobratili se.
E, pa, nitko sretniji od mene!
Sad sam i ja, sa svojih 66 godina dobila brata. I to pravog brata, na kojeg sam ponosna. Svetog brata.
Dobro došao u moju malu obitelj, mog sina i unuka.
Sada sam ja njegova, šesta sestra.
Dogodilo se to prošle godine, no nisam znala, da li da vam o tome pišem. Na poticaj gospođe. Sonje, evo ipak, sad jesam.
Kada sam taj događaj kasnije ispričala ženama na mojoj “Radionici”, one su mi rekle:– Kako si se to osudila?! Ili:- Pa kao ti je to palo na pamet?!
Rekla sam im: To mi je tako došlo za vrijeme mise, nisam ja to planirala. Od Boga poslano.
Hvala mu!
Moj život se malo promijenio otkada imam brata. Poslije svake svete mise odem k njemu, i popričamo se, pita me kako sam i što ima novoga. Lakše je kada imaš nekoga- “božjega” tko se moli za mene- nas. Velika je to stvar. Malo tko to danas ima.
Mog brata svi vole, pametan je, lijepo pjeva, pošten, povjerljiv, nikom se nije zamjerio. vrijedan je, lijepo pleše, lijep je, osjećajan, dobar je, i HUMAN. Kada je siromašnoj obitelji u Strušcu izgorjela kuća, on se založio za gradnju druge, kao i sada prošli tjedan, kada je mlada obitelj ostala bez krova nad glavom, on ih je smjestio u novi dom.
Hvala mu.
I hvala Bogu da mi ga je poslao.
P.S. Otkada smo se vratili u Hrvatsku, mnogo smo radili i surađivali s njim, bio nam je podrška i dragi gost, u našem domu. Otkada je on došao u naše selo, a to mu je prva župa, župa Osekovo, crkva u Strušcu (stara 300 godina) je dobila nova klecala, sjenicu, električno crkveno zvono, crkva je renovirana do temelja, uređeno crkveno dvorište sa 380 lavanda, popločeno, a isto tako i u drugim selima, koja pripadaju njegovoj župi, a to su Potok i Donja Jelenska. Veliki je to posao bio, a pomagao mu je mali broj ljudi, no organizacija i sve drugo, je visjelo na mom bratu.
Hvala mu za naše selo i nećemo mu to nikada zaboraviti.
Također se promjenilo pokapanje pokojnika. Dosada nije niti jedan župnik držao govore na pogrebima, iznad grobne jame. Moj brat sada čak i zapjeva svetu pjesmu, nad grobom.
Za blagdane sam nosi humanitarne pakete siromašnima …
Ponosna sam na mog brata
Svaka mu čast!
Stvarno lijepa životna priča..
Stvarno već dugo nisam čuo, da bi se netko pobratio možda bolje rečeno, na taj način pobratio.Kada bi samo takove braće još više bilo.Pa mi je ova priča sjela na dušu i tako posebno uljepšala dan.