KRATKA PISMA IZ DOMOVINE
piše: Marija Matijašević
Stružec/ U ovaj kišni dan … napokon kiša! … što bi se drugo i radilo, nego listalo po starom foto albumu. Zapne mi za oko stara slika iz kolovoza 1972 godine.
Na slici sam ja s mojom mamom, koja je upravo došla na godišnji iz Ulma- prelijepog gradića u Baden Würtenbergu. Tada mi je mama donijela …kako je ona rekla …”dindrlu”, nošnju toga kraja.
Bila je prekrasna. Gornji dio je bila kratka bijela bluzica, na puh-rukave, koja je stezala ispod prsa, i donjeg dijela našivenog rukom s cvijetovima i obrubljena crvenom trakom. Donji dio je bio na tregere u jednom komadu, koji je stezao do ramena i zatvaraose ciferšlusom. Kao nekada tregeršos …kako smo mi to zvali. Na sve to se nosio mali bjeli fertun, koji je bio naštikan. Nisu falile niti cipele bjelo-crne, sve u stilu. Oh, što sam bila ponosna, takovo nešto nije, tada, nitko imao!
Još mi je mama donijela i foto aparat-polaroid, koji je odmah izrađivao slike. A to je bilo jako skupo, pa se moralo šparati sa slikama. Donijela je još samo jedno punjenje. Kako nismo tome ništa znali, često se dogodilo da se slika zaglavi, ne da se izvući. Kada se dala izvući, moralo se jednu minutu čekati, da se osuši, a potom odlijepiti gornji dio, tada se nazirala slika, sve jasnije i jasnije. Svi smo se čudili tom izumu.
Ovu sliku smo napravili kod tetine kuće i stoga sjena, a to je naš auto sa kojim smo se vozili po Zagrebu. Svi su se okretali za nama. Bio je američki i zvao se “Cortina”. Bio je prekrasan, jako dugačak, imao je mjenjač na volanu. Sjedala nisu bila kao današnja, nego kožne fotelje spojene u komadu, udobne kao prave fotelje. Bile su bijele boje. Kada se na njima sjedilo, upalo se duboko unutra, da je samo glava virila do prozora. Zato je moja kolegica sjela na rub sica, da vidi van. Kod toga bi u zavoju padala s jedne strane na drugu, na što bi ju mi stalno zadirkivali, da ćemo ju svezati.
Kada sam sjedila u autu, imala sam osjećaj kao da se vozim u brodu. Zadnji dugoljasti prozori su se otvarali otraga, kao “oberlicht”. Auto je otraga imao velika krila preko cjele haube, a otraga okrugla svjetla, kao vlak. Bila sam zaljubljena u njega.
A tek na komandnoj dasci sat i brzinometar, te pokazatelji ulja i benzina, udubljen jako unutra. Auto je bio, svjetlo-plave boje sa bijelim krovom i dvoja ogromna vrata. Limuzina kao san!
A nas dvije kolegice sa natapiranim punđama, kratkim minicama od brokata, našminkame …sjedimo unutra.
Subscribe
0 Comments