Piše: Viktorija Banić
Sunce žari visoko na nebu, cvrčci mole za predah. Domaći se zavukli duboko u hlad, pušu, mašu i uzdišu kako baš nikad nije bilo ovako vruće. Ljeto. Prilika za susrete, druženje i posjete. Prilika da se ode, kao u utočište, u malena mjesta i krajeve koje smo davno napustili.
Čovjek se ovdje opet osjeti potpun i zadovoljan, a dan postane beskrajno dug. Poznanici me zovu po imenu, pozdravljaju, pričaju o svemu i svačemu, a ja se nakon rastanka s njima često još dugo pitam tko je to zapravo bio i iz koje „priče“ ga uopće znam.
Promijenimo se, nerado to priznajemo, mada smo samo sebi uvijek isti. Ne zagrli život, vrijeme u prolasku, svakoga jednako. Kako sad da upitam: „Čekaj, a od kud se mi uopće znamo?“ Ne mogu tako povrijediti nekoga kome sam dio prošlosti, sjećanja…
Zato uporno pokušavam spojiti to novo lice s nekim od ranije, uglavnom sretnijim, optimističnijim i svakako mlađim… Nastavljam započeti obilazak. Smješkam se kao onaj što sam sebi priča viceve. Zastajkujem. Lutam poznatim ulicama, uživajući u zvuku svog koraka po kamenim pločama. Milujem pogledom davno napuštene konture mjesta koje mi je nekad bilo sav svijet. Tu je tada sve počinjalo, završavalo i imalo smisao. Sjećam se…
Ovog ljeta, sve je još intenzivnije, gušće, ali i drugačije. Nametnu se, poput crnog oblaka u vedrom danu, prazne i zaključane kuće bez nekada obaveznih „đirana“ i „mesliđana“ na prozorima. Zjape prašnjavi otirači za noge i dugo neotvarane kapije, koje se ne tako davno, nisu uopće zatvarale. Uvijek širom otvorene, više oslonac mnogim rukama, velikim i malim, dok su se noge penjale i spuštale stubama nebrojeno puta u samo jednom danu, nego što su ispunjavale svoju predviđenu svrhu. Razdvajanja.
Pored njih zapušteni izlozi sada nepostojećih trgovina, obrta, uglavnom bezdušno izlijepljeni plakatima i obavijestima o davno minulim događanjima. Pijaca više nego poluprazna, a samo broj napuštenih stolova za prodaju potvrđuje da nije oduvijek bilo takvo i da me sjećanje ipak dobro služi.
I ljudi. Nema ljudi. Nikad kao ove godine. Ulice i naselja sazdana od kućanstava sa samo jednom starijom osobom, rijetko dvije, koji povremeno izvire, čisto da susjedi znaju da su i dalje tu. Barem još danas. Djeca su ionako davno otišla. A oni? Do Božje volje, umorno kažu… Ništa novo.
Nova je samo brzina nastanka takvih ulica i naselja kao i odlazak onih rijetkih preostalih. Mladih ljudi. Oni koji su tu, još, vuku se umorno i besciljno, čekajući svoju priliku da odu. Sljedeći autobus. Posebno sada kad je omogućeno zapošljavanje u velikom dijelu Europe bez radne dozvole.
Kao nekada kolonisti koji su odlazili u drugi, potpuno strani i nepoznati kraj nadajući se boljem životu. Tako i današnji „kolonisti“ odlaze, samo još praznijeg srca, bez ičega što ih čeka.
Što ostavljaju i predobro znaju …
Moja obitelj već treću generaciju odlazi. To nam je postao način života. Ne mogu reći da se lakše rastajemo od onih koji ranije nisu odlazili, a u mom kraju i nema baš puno takvih, samo se nama odlazak podrazumijeva. Naviknuli smo na to da smo rasuti, ali i da se sastajemo. Bilo je kratkih razdoblja kad bi se nešto lakše živjelo, pa se više ostajalo. Na koncu ipak samo privremeno. Tek kratko zatišje do sljedećeg odlaska.
Kako je onima koji odu? Kako onima koji ostaju? Bila sam u obje situacije. Na obje strane. Osjećaj je sličan kao onaj zbog odabranog zanimanja ili bračnog stanja. Ljudi, uglavnom, misle da su pogrešno odabrali i da je bolje, lakše, onima koji su drugačije odlučili. Uvijek je trava u tuđem dvorištu zelenija.
Oni koji odu čeznu za starim krajem, domom. Žive ni tu ni tamo. Jedan život nazivaju privremeni, a drugi pokušavaju oživjeti za vrijeme godišnjih odmora. Toliko toga planiraju, a tako malo toga i uspiju vidjeti, obići, riješiti, sagraditi i dograditi.
S druge strane, kad dođu vrlo brzo uvide da „dom“ i nije baš ono mjesto koje tako grčevito nose u svom srcu, točnije kakvog se sjećaju. Smeta ih sporost, nerazumijevanje, osjećaj da ih je odsustvo progutalo. Stranci i ovdje i tamo. Život juri. Ništa ne ostaje nepromijenjeno, ni dvorišta, ni sela, ni gradovi, pa ni ljudi. To je upravo ono što previdimo dok živimo pod nekim drugim suncem, a sanjamo o onome „svome“, idealnom.
Oni koji se u poznim godinama ipak odluče vratiti, uvide, vjerujem, vrlo brzo da je stvarni život ipak prošao „tamo“. Pored njih. U čekanju.
Oni pak, koji izaberu ostati ovdje, biraju sporiji, prisniji tempo dana, ali materijalno oskudniji i nesigurniji život. Na kraju svog pošteno odrađenog radnog i životnog vijeka ostaju razočarani sa mizernim mirovinama koje nisu dovoljne niti za pokrivanje osnovnih ljudskih potreba i budu uglavnom ovisni o pomoći onih koji su otišli.
Na kraju i jednim i drugima ostaje kao konstanta pitanje „Jesam li pogriješio?“.
Nema univerzalnog rješenja, recepta za odabir prave kutijice u bezdušnoj igri vremena koje budući život sakrije pod jednu od tri prevrnute kutije šibica, zamiješa brzo i spretno kao iskusni „šibicar“ na kolodvoru i u trenu upitno gleda u lice klijenta i traži trenutni odabir zauvijek.
A gradovi, sela i naselja nastaju i nestaju. Oduvijek je tako. Teško je prihvatiti nama, koji smo ovaj čas tu. Zidovi ionako šute. Bolje je tako. Na svijetu je samo promjena stalna. Živjet će opet netko, negdje i promišljati ovo isto ili slično. Uvijek ispočetka.
Život je jedan i sada. Nema privremenih i ponovljenih prilika. Tajna je u prihvaćanju. Preispitivanje i vraćanje unatrag rijetko rezultira ičim osim novim nezadovoljstvom.
Otuđeno se možeš osjećati gdje god da jesi. Ili sretno. Bar taj izbor je potpuno tvoj.