Kolega, jednoga dana bit ćete magistar edukacije!
Piše: Matej Vinarić
Ljeto je šaptom palo, temperature su se spustile što znači da nam dolazi jesen. Za zemljoradnike to znači ubiranje plodova njihova cijelogodišnjeg rada, za neke će to značiti kraj godišnjeg odmora, a za jednu od najfrekventnijih skupina našeg društva, jesen će značiti ispitni rokovi.
Kažu da nisi pravi student, ako barem jedan ne ostaviš za jesen.
Ah, ti studenti. Al’ odmah ću se sjetiti onih koji sve čiste u roku. Oni su na vrijeme poželi plodove svojega rada, a nama koji, kako će reći neki moji profesori iz drage mi gimnazije, idemo linijom manjeg otpora, ostali su neki sitni problemčići. Sapienti sat.
Tako sam i ja krenuo na jedan od ispita planiranih za jesenski rok. Nekoliko dana boravka u Zagrebu, pomoglo mi je da savladam gradivo, barem sam ja tako mislio. Čak sam pomislio da sam u pravu kada sam vidio da je pismeni ispit prošao super, ali tada dođe usmeni i tamni oblaci nad predavaonicu u kojoj sam trebao pokazati svoje znanje.
„Kolega, dajte vi to još proučite.“ Nije bilo ni prvi ni zadnji puta. Dogodi se svima, ali ima još šansi, ne brinem za to. Ima u životu i bitnijih stvari, nego živciranje oko jednog ispita. Pišući sada ovaj tekst sjetim se prvog svoga ispita kojega sam morao ponoviti.
Sjeo sam s profesoricom, pregledao ispit i u jedno vedrom, rekao bih prijateljskom tonu, sa zadovoljstvo izanalizirao svoje bisere uz savjete kako poboljšati svoje znanje. I upalilo je.
Na sljedećem roku, ocjena koja se samo poželjeti može. Tada sam pomislio kako bih volio jednoga dana biti takav predavač, odnosno učitelj, nastavnik, profesor ili magistar edukacije po najnovijem. Ali, neću trčati pred rudo, još sam ja daleko od toga. Iako, sanjarenje nije zabranjeno!?
Pa idemo po redu. Što znači biti učitelj (lat. magister)? Poslužit ću se dijelovima pjesme, jednog nastavnika koji je napisao „Učiteljski hvalospjev ljubavi“. Odmah u prvim stihovima, pjesnik kaže: „Kad bih poučavao vještinom najboljih učitelja, a ljubavi ne bih imao bio bih samo pametan govornik i simpatičan zabavljač“.
Možda će neke kolege reći da pišem prenapuhane stvari. Ili se poslužiti onom teorijom, i nastavnici su ljudi, što misliš da je njima uvijek lijepo dolaziti na posao? Misliš li da je njihova niska plaća dostojna svetog posla koji obavljaju? Zašto bi on bio ljubazan i uvijek se osjećao prijateljski prema svojim učenicima!?
Zaista, on je car, kralj, vladar u svojoj učionici, a učenici su kmetovi. Netko će reći da su današnje generacije užasne, lijene, idu linijom manjeg otpora i sl., pa zašto bi se onda i ja trudio?!
Inače, ne volim kada netko kaže: „Mrzim takve nastavnike!“. Čemu mržnja? Ali istina da prostora za popravak ima. Istina da onaj tko ne može svoje probleme ostaviti na pragu škole u koju ulazi, radeći za učenike zbog kojih i jest tu, nikada neće biti pravi profesor i predavač.
Poučavanje nekoga jedna je od najtežih disciplina koje netko može odabrati. Ako je ono šturo i dosadno, samo da se zadovolji satnica, onda najbolje neka ni ne postoji. Podučavajući, učitelji ne prenose (ili neki to rade) samo opće činjenice iz svojega predmeta, nego na svoje đake prenose i ono što se zove život. Uče ih životu. Zbog toga su učitelji.
Pa ako onu malu dozu ljubavi nemaju, te ako učenike smatraju brojem i mrtvim slovom na papiru, oni nisu učitelji. A tako malo ljubaznosti nam je potrebno.
Samo čemu ako sam ja kralj i car u svojoj učionici. „Jer, ograničeno je naše znanje,i samo malo ga možemo predati svojim učenicima; Ali ako imamo ljubavi, onda će svi naši napori postati stvaralački,i naš utjecaj ostat će zauvijek prisutan u životima učenika.“
E takav učitelj želim biti. Želim taj učiteljski posao shvatiti kao poziv u svojem životu, a ne kao običan posao. Želim za učenika uvijek odvojiti koju minutu vremena i poslušati njegov problem. Ne želim učenicima u pola ispitivanja reći: „Kolega tko je ovdje ispitivač, vi ili ja? Nemojte da ispit završi ranije negošto treba.“
Ne želim jednoga dana svoje probleme nositi na posao. Ne želim da se učenici u mojoj učionici osjećaju nelagodno. Samo ih želim naučiti životu …
Možda sam sada još zelen da bih razumio kako stvari u životu funkcioniraju, ali nije zabranjeno sanjariti i svoje snove jednoga dana ostvariti. Upravo to želim!
E sada, postoji jedan problem. Često nastavnici na visokim obrazovnim ustanovama (fakultetima, op.a.) koji mene trebaju naučiti metodama rada i uvesti me u učiteljski poziv i sami svojim nosom paraju oblake te misle da su bogovi.
Često im nedostaje ono malo ljubavi o kojoj sam govorio na početku.
I nećete vjerovati, nije to kod starijih profesora koji su pred mirovniom tako, nego upravo kod mlađih (čast iznimaka koje sam također upoznao). I oni nam tupe da ćemo jednoga dana biti magistri edukacije.
Pa ako ću biti magistar edukacije, kao što je dotična osoba, onda najradije ne bih nikada radio s mladima. Da ne duljim dalje, i nije ovo moje područje, ovo je samo jedno malo slovo na papiru, jedno moje malo razmišljanje.
Možda adolescentski i napuhano, da ne kažem umišljeno, ali se meni trenutno čini kao jedino logično. Sada znam kakav nastavnik želim biti, jer ipak su učenici ogledalo nastavnika.
Želim se boriti protiv loših staklara u našem obrazovanju i želim izrađivati što bolja ogledala jednoga dana.